Jučer nas je napustio prvi Lastan. Umro je Rudi Aljinović, legenda hrvatskog stripa i jedan od najutjecajnijih novinara u povijesti ovih prostora koji razumiju hrvatski jezik. Čovjek je prije otprilike pola stoljeća smislio pandan Playboyevim pitanjima čitatelja u dječjem tjedniku i utjecao na odrastanje milijuna adolescenata u bivšoj Jugi.
Mi koji smo odrasli uz njega, i koji smo milijun puta započeli rečenicu s “Dragi Lastane“, imamo barem još toliko neodgovorenih pitanja i nedosanjanih snova.
Jesu li naši političari čitali Lastana? Još uvijek nam zemljom vladaju ljudi uglavnom školovani u Jugoslaviji, po logici stvari bili su dobri đaci, primjerni pioniri i omladinci, a takvi su čitali i Modru Lastu i Smib, a i Politikin Zabavnik, praktično po zadatku.
Lastane, što im se dogodilo u međuvremenu?
Jesmo li mi ostali bili naivni kad smo, sve se rugajući s nekim tekovinama revolucije kojima su nas maltretirali, ipak ozbiljno uzimali one važne riječi o poštenju, iskrenosti i odanosti?
Lastane, jesmo li mi normalni?
Ta ekipa tipova koji sad tvrde da su se oni borili za Hrvatsku, sve se primajući u partiju i gurajući se u vodstvo saveza socijalističke omladine, na sve te neke funkcije – od kojih su oni koji nisu imali izloge prazne i koji su slušali neke ploče i gledali neke druge filmove – bježali kao vrag od tamjana, ta ekipa sad vodi ovu zemlju i tumači nam svijet na neki svoj način.
A ima nas koji se sjećamo. Lastane, je li se pametno sjećati svega?
Ekipa koja vodi zemlju je uglavnom zlatna mladež bivšeg sustava, a često i okoštala struktura bivšeg sustava, i poprilično je jasno da su im i refleksi isti kao nekada. Svaka kritika njihovog djelovanja je napad na tekovine revolucije, pardon, napad na obstojnost hrvatske države.
Lastane, jesam li ja nenormalan zato što znam da se opstojnost ne piše sa slovom b u prefiksu?
Uveli su nas u Eurozonu, Lastane. U HNB-u su platili nekoj ekipi da naprave, pazi sad, Lastane, ovo je baš zabavno – kalkulator za konverziju valuta. Očekujemo da plate nekome studiju za pravilno otvaranje vrata. I zabavno to zvuči, urnebesno smiješno, zar ne? Samo što će nas i taj humor koštati nekoliko stotina tisuća nečega.
Tumor je to, a ne humor, nema projekta u zemlji u kojem netko od onih koji odlučuju nisu angažirali nekog svog da vodi projekt ili se ogrebe o njega. Tisuće agencija, stotine malih vanjskih suradnika koji obavljaju banalne stvari i izvlače naš novac iz zajedničke kase u privatne džepove.
Lastane, jesmo li čudni mi kojima nije normalno da jedni imaju sve, a drugi nemaju ni poštenu šansu?
Uvjeravaju nas da Hrvatska napreduje, potkrjepljuju to brojkama koje im idu u prilog, brojkama koje su uvjetovane izumiranjem stanovništva, pražnjenjem prostora i propadanjem svega održivog. Uvjeravaju nas da će Hrvatska pobijediti, iako oni koji znaju više razumiju kako srljamo u propast.
Lastane, jesmo li uopće normalni mi koji brinemo?
