- Brate, jesi li mi uzeja kruva i salame, ili ja sad moran?
- Buraz, daj se ne trzaj, uzel sam frtalja, a kupil sam i putra.
- Butoj mi pinku sira po ten.
- Bume si mi nekej spili gda si pogablame?
- Ja sam donesal vino i bukaletu, kako san pošal iz doma.
- A kud si baš ti pošo donosit vino, para kvasina, ubit će nas glava od nje, trebo si donijet samo patate i pamadore.
- Nema, lege, nike sikiracije. Puna je pušnica svega, ima za cili bataljon!
- Men s čini da ti nesmiješ prnit od one svoje, a spirine mi, jaro, ne nosi.
- A brte, što ste teški, je li ja stvarno uvik moran sve sam odraditi?
- Naj se žifcerat, i naj vređati, nisme mi skup blago pasli.
Sve ovo napisano do sada je hrvatski jezik. I hrvatski je jezik i tisuća i iljada i hiljada i mijar. I nikakva norma to ne može promijeniti. I za dvadeset ili trideset godina će ovaj jezik kojim pišemo ovaj članak biti poluarhaičan hrvatski jezik, ako mi ne vjerujete, pronađite arhive novina od prije trideset godina.
Neću namjerno reći više od trideset i tri, da se ne bismo upleli u politiku.
A dok mi razgovaramo, ili ne razgovaramo više ovim hrvatskim jezicima s početka članka, politika se pokušava uplesti čak i u taj dio života. I, ne, neće oni propisivati kako ćete vi govoriti, samo će vam propisati kako moraju govoriti i pisati javne institucije, kako moraju govoriti, pisati i učiti o tome svi prosvjetari, a na koncu i kako moraju pisati i govoriti mediji.
I dogoditi će se ono što se već odavno dogodilo, a to je da ne znamo jezik naših predaka, koji je sve samo ne ovaj „standardni hrvatski“ koji se nameće već dugi niz desetljeća. Ogromna većina Hrvata su u originalu nekad bili kajkavci ili čakavci, sa svim podvarijantama tih jezika, a u međuvremenu nam je svima nametnuta štokavica kao standard.
Iako ćete u hrvatskom jeziku puno češće čuti šta umjesto što, ali to je već druga tema.
I nije cilj ovog članka pojašnjavati sve te nebuloze i blesavoće, niti se baviti znanošću koja nas u biti samo zanima jer je taj jezik alat kojim se služimo u radu.
Poanta priče je da je ovo jedan od onih besmislenih i nazadnjačkih zakona na kojima inzistiraju i parazitiraju likovi koji se nemaju kapaciteta baviti ozbiljnim poslom u životu, pa guraju nazadnjačke agende ne bi li privukli pažnju na sebe.
A kako svojim besmislicama utječu na dobar dio glasačkog tijela desnice, jer uvjereni su da je to bitno onom dijelu judi kojima je manifestacija domoljublja puno važnija od onog suštinskog domoljublja za kojeg nešto treba i odraditi – onda se Plenković i njegovo društvo s guštom pozabave takvim stvarima, jer ih ne košta ništa.
Neće se dignut halabuka u EU uredima oko toga, nije to zakon o pobačaju niti zadiranje u privatno poduzetništvo.
A to što će nam djeca govoriti jezikom koji je sve samo ne prirodan i normalan hrvatski jezik, to je njima svima skupa manje bitno.
Suživot škovacere i mišćafla je nekako prirodan, baš kao i lajbeka i đileta. I još možemo pronaći smisao da se to može nazvati prslukom, jer ima neke logike, ali ako će se opet pojaviti bezrukavnik, molimo vas da nas poštedite tog znanja.
p.s. isprika originalnim govornicima zbog pogreški u njihovim jezicima s početka teksta i zahvala najboljem zagrebačkom piscu među Splićanima na pomoći oko pitanja narječja. Bem ti putar i ko ga smisli.
