Slika prva. Ona je zapravo mlađa i baš je slika, fotografija, koju sam sinoć vidio. Snimljena tamo prije 22-23 godine u stanu na Maksimirskoj cesti u Zagrebu, jednu stanicu od Kvatrića siđete pa uđete u dvorište u kojem se nalazila mala kuća s dva stana. Ovaj je bio na katu. Zamjeti se zastor na plafonu, djelovalo bi moderno mnogima, koji ne bi znali da je tu da sakrije fleke.
Na fotografiji sam ja u svom mlađahnom mršavom i dugokosom izdanju s još troje ljudi. U čudnoj poziciji držim metlu, koja izigrava gitaru. Električnu, imali smo naime svoj imaginarni bend. Bili smo ispred vremena, danas bi te ludorije sjajno prolazile na tiktokovima, instagramima i drugim platformama, možda bi čak postali kakav izazov. Na slici je i Gnu, tada mladi novinar sporta u novinama, on drži drugu metlu, bas gitara, jasno. Gnu će se kroz nekoliko godina vratiti u svoj Gorski kotar, novinarsku tipkovnicu okačit će o klin i postati šofer. Šlepera, kamiona ili tako nečega. I čitat ću o njemu u nekom od tabloida kad se susretne s medvjedom. Čut ću se tada s Ralom i Yvicom, bekvokalima našeg benda, i složit ćemo se da žalimo medu.
Bekvokali u ovoj prigodi nisu bili na fotografiji, ali jeste Ptičica. Ona je bila pjevačica imaginarnog benda, na fotografiji joj mikrofon izigrava polupopijena boca Lagune Delighta. Crnog vina koje je tih godina žestoku bitku vodilo s Ribarom za poziciju MVP pića studenata, desetak kuna litra, nestvarno zvuči sad. Ptičica će iz tog stana u Maksimirskoj krenuti u voditeljske vode, gdje je i danas, zbog nje sam se valjda i odlučio pisati nadimke, da ne bude zanimljivo tabloidima. U nju smo valjda svi bili bar lagano zatreskani, prštila je životom, imala je neku magiju. Koju će s godinama zagubiti, hoće to tako u životu. Ili smo je svi mi drugi zagubili, tko će ga znati, ne možeš te stvari znati, nostalgija ih iskrivljuje.
Na slici je kao gledatelj i Ćelo, koji je tada još imao kosu, davno je zapravo bilo, mnogo se toga promijenilo. I tad je Ćelo kao i danas bio novinar. Eminentni sportski, rekli bi danas u Zagrebu, purgerski crv, nazvali bi ga u ovim krajevima. Kad sam prvi put uopće u Zagrebu sjeo u auto bio je to njegov stari fiat, i odmah na izlasku s parkirališta smo imali udes. Sitni, okačili smo prolazeći kombi, ali je policija morala dolaziti. Kao da mi je taj trenutak poslana informacija da se u Zagrebu neću nikad osjećati doma. Bar ne u punini te riječi.
Zaprštala mi je nostalgija kad sam sinoć dobio fotografiju od Ptičice. Jer kontaktiramo još bar kurtoazno, tri-četiri puta godišnje, za obljetnice kakve, rođendane, kad se nešto bitno događa. I gledao sam tu jednu točku u vremenu s osjećajem nostalgije. S Gnuom se godinama ne čujem, nije ništa da se dogodilo, nego život i vrijeme nas razdvojili. Ćelu više ne čujem jer smo se 15-ak godina nakon fotografije posvađali zbog različitih pogleda na novinarstvo i sport. Ptičicu čujem rijetko, ali eto, ona je jedina s te fotografije s kojom je ostao kontakt. Zapravo sve ovo pišem jer sam sad, s dva desetljeća odmaka shvatio kako nam je tada, u tom trenutku, bilo dobro. A da nismo bili skroz svjesni toga. Sinulo mi je da u trenutku dok se nešto događa zapravo ne kontamo koliko je dobar baš taj trenutak. Nego to dokučimo tek nakon nekog vremena. Možda je potrebno naučiti cijeniti trenutak.
Slika druga. Prošao sam za vikend kroz svoje Ploče, bio sam na malo više od pola ure. Propješačih kraj zgrade u kojoj sam odrastao, u koju još navraćam redovito, jer roditelji su još uvijek tamo. Gledao sam te nekad bijele fasade, danas zatamnjene od vremena i lučke prašine. U onom prolazu zgrade gdje bi se skrivali kad bi upeklo ljetno Sunce sad lokalni kroneri ispijaju pivo iz Studenca. Na dvorištu zgrade gdje smo stalno ganjali balun više nema djece.
Nekad otvoreni balkoni sad su većinom zatvoreni, da se dobije više prostora u stanovima. Eno je tako na šestom katu, gdje su Igor i Ogi živjeli. Mater im je još tu, da nisam bio prijatelj s njima dvojicom nikad trojku ne bih imao iz njemačkog kod nje, stalno je to bilo bliže dvojci, nisam gotivio taj grubi jezik. I kod Dane je na trećem tako, a ne znam ni živi li još tamo. Samo znam da trenira djecu u Jadrana, društvene mreže omoguće da vidiš takve stvari, ostaješ upućen. I distanciran istovremeno. Kod Marina na šestom katu ne vidim nikog, ne znam ni gdje je on, znam da nije više u Pločama. Školovao se za pilota, što je na kraju s time bilo nemam pojma. Jer nema društvene mreže pa mu ne možeš uhoditi život. Đođa isto više nije ni blizu Ploča, ali za njega znam, živi u Zagrebu i zarađuje za život nekim softverskim čudesima, još jedan binarni. S njim sam ostao u kontaktu, po Zagrebu smo se znali nalaziti na jednoj pivi. Samo s više kila nego je to bilo u Pločama slučaj.
I onda sam shvatio zašto do dana današnjega Ploče doživljavam svojim gradom. Mogu živjeti 20 godina u Zagrebu, mogu organizirati život s L. u Kaštelima, ali Ploče će zauvijek ostati moj grad. Jer u toj zgradi i na tom dvorištu je ostao milijun onih spominjanih trenutaka koje čovjek zapamti. Može vrijeme na njih nabaciti neku koprenu da izgledaju prozračnije, ali su uvijek tu, urezane u biću.
