Predsjednik Hajduka Lukša Jakobušić imao je susret s novinarima, dva sata se pričalo o svemu i svačemu, nešto smo doznali, nešto i nismo, kako to obično bude. Odigran je susret Kupa, pobijedilo se Osijeka. Vratilo se u obrani na sustav s četiri igrača. Luku Vuškovića prati svaki klub u Europi koji ganja kontinentalne titule. Onako usput, ispalo je i da su Rijeka i Osijek u financijskoj banani, dojavila Uefa skupa s kaznama. Sve se to dogodilo ovog tjedna, ali sve je to zapravo puno malo bitno kad dođe nedjelja jutro.
Jer to je dan kad igra Hajduk i zapravo sve ovo prije postaje nebitno. Sprema se onih bitnih 90 minuta i svaki Hajdukov kibic samo počinje kalkulirati što i kako u vrijeme utakmice. Oni koji idu na Poljud će izračunavati kad moraju ručati da stignu na piće prije utakmice, to je ritual od kojeg će rijetki odstupiti. Oni koji dolaze iz daljeg se lagano i spremaju za put, a neki su iz udaljenih krajeva krenuli dok se Sunce još probijalo iza istočnih brda i planina. Ima onih koji će i tek odlučiti da idu, pa čekaju pristojno vrijeme da telefonom obavijeste obitelj kako ipak neće doći na ručak. Oni koji neće do Splita odabiru koji će kafić biti baza za gledanje i kad će trebati doći da se zauzmu dobra mjesta.
Ima i onih koji od jutra gledaju na kojim će streamovima moći pogledati dvoboj, nemaju svi potrebne kanale. Mala osveta onima koji zarađuju na Hajduku, a jednako plaćaju svim klubovima u ligi. Traje dakle mobilizacija za tih devedeset minuta, na sreću čista sportska mobilizacija, pozitivna, nikakva strašna vojna.
I tako nedjelja postaje dan kad se glava prosječnog navijača Hajduka bar malo odmori. Jasno, nervirat će se tokom utakmice, uvijek se ljudi nerviraju, čak i kad se uvjerljivo pobjedi ima onih koji sa stadiona izlaze oznojeni od nervoze. Tako to ide sa stvarima koje su drage. Ali nema one nervoze koja nastaje kad nema dvoboja, kad se prelistavaju mediji i gutaju sve informacije, poluinformacije i laži. Koje onda stvaraju kakofoniju u javnom prostoru, ali i glavama ljudi. Nema toga, sve je koncentrirano na teren.
Da, sjajan je to dan. Koji će završiti u sreći ili tugi. Jer tako to uvijek ide u životu. Usponi i padovi. Čovjek samo može na kraju stisnuti šaku i uzviknuti “naprid bili“.
