Neprežaljeni Milan Sijerković koji nas je uveseljavao svojim narodnim mudrostima nam je, između ostalih na životu ostavio onu o Svetoj Kati i snijegu koji je na vratima koncem studenog.
Tjedan dana prije Svete Kate je Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, što je malo kompliciran naziv za blagdan kojim obilježavamo 18. studenoga u sjećanje na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada Vukovara, počinjen pokolj u Škabrnji te kada su svoje junaštvo iskazali branitelji Saborskoga, Slunja, Cetingrada te Rakovice.
Kako snijeg ne pada baš uvijek kad Sveta Kata dođe na vrata, tako ni svaki vukovarski mimohod nije isti. Ipak, način na koji se odvija taj događaj nepogrešivo, baš kao i onaj svizac iz Punxsutawneya proljeće – najavljuje ono što nam slijedi u političkom smislu.
I kad gledate najave ovogodišnjih događanja u Vukovaru, jasno je da su neki izbori blizu. A još kad se to prelije i na najčešće medijski pomalo i zaboravljenu Škabrnju, onda je jasno da ih ima vjerojatno i više.
A riječ je o danu koji obilježava – tragedije. Tugu, sjetu, sjećanje na neke kojih više nema. I umjesto da bude tišina i svijeće, svatko pozvan i nepozvan trči pred kamere, umotan u zastavu, kasneći sad već više od tri desetljeća u Vukovar. A bome i Škabrnju.
I Vukovar bi zapravo – trebalo obraniti od tih novovijekih branitelja, trebalo bi zabraniti te lažne manifestacije tuge koje služe samo za pranje nečistih savjesti, jer pustili su da grad dođe gotovo do samrti, nakon što ga čak ni četnici nisu uspjeli ubiti tisućama granata, jer ne može se ubiti Grad dok je skriven u ljudima.
Ali ljudi je sve manje i umjesto sjećanja na klupe s urezanim imenima, prve poljupce u sjenama, tužne filmove u kinima i sve ono što čini jedan grad – stvaraju se sjećanja na političare koji grabe svoj trenutak slave pod svjetlima reflektora.
I zato, ma u kojem gradu živjeli, ma koliko velik ili malen bio – makar se i selom zvao, stvarajte svoja sjećanja neovisno od ovih hohštaplera što nam kroje svakodnevicu. Ali nemojte im zaboraviti svaki licemjerni izraz lica i svaku lipu ili cent, vašu lipu ili cent koji su potrošili ne bi li pod policijskom pratnjom i u crnoj limuzini došli do Vukovara ili Škabrnje kako bi uhvatili svjetla reflektora i ugasili još poneku sjenu u kojoj se netko prvi put poljubio.
Nemojte im zaboraviti i sjetite ih se kad dođu izbori. A bit će ih više, jer Sveta Kata – snijeg na vrata, Punxsutawney Phil i njegova sjena – proljeće, a halabuka oko Vukovara – izbori.
Na koncu, nemojte nikad zaboraviti riječi čovjeka kojemu smo dužni i previše; Grad – to ste vi.
