Polako, ali sigurno, stvari dolaze na svoje. Godine i desetljeća muka su se na koncu isplatile, a mukotrpni rad polako dolazi na naplatu. U ovom trenutku nije uopće potrebno analizirati jesmo li do današnjeg trenutka došli sustavnim radom ili smo samo napokon metodom pokušaja i promašaja uspjeli pogoditi s kadrovskim rješenjima, ali činjenica je da nakon dugo vremena – nitko više nema pravo rugati se s Hajdukom.
I velika čestitka upravi, vlasnicima, članovima i djelatnicima kluba za to.
Sad smo u situaciji koju smo dugo čekali, konkurentni smo za titulu, jesmo li dovoljno dobri, to ćemo tek doznati, jer nemojmo u euforiji zaboraviti da potencijal vrijedi samo onoliko koliko ga uspiješ ispunit.
Sad ćemo vidjeti koliko je predsjednik Jakobušić bio u pravu kad je u svojem inauguracijskom govoru rekao kako ima osjećaj da bi cijela Hrvatska bila najsretnija da napokon uzmemo tu titulu.
Navijam da on bude u pravu, ali iskustvo me uči da nas tek sad čekaju udarci kakve očekujemo samo mi, koji smo uz klub i ideju koju ovaj klub živi bili i dok nikoga nije zanimao, osim kad su se rugali s njim.
Sad nas očekuju utakmice u kojima će nas morati otvoreno orobiti, jer ne mogu računati na ono što se u prošlosti redovno događalo – da sami sebi pucamo u nogu, nego će nas baš morati otvoreno zaustaviti.
A nije da se to već ne događa, samo s dvije – tri ključne odluke Hajduk je ove godine već izravno zakinut za nekoliko bodova, a sama činjenica da odgođeni derbi nije odigran kad je realno trebao biti, dakle prije zimske stanke radi ogromnu razliku.
Naravno, prije nego se sve to krene rješavati na terenu, topnička paljba ne prestaje – pokušava se svim petokolonaškim metodama uvaliti crv sumnje u ispravnost Hajdukovog puta, izmišljaju se najgluplje konstrukcije, ali koje u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su narod uvjerili da je normalno da ljudi zarađuju na ratu, pa se predstavljaju najvećim domoljubima, u zemlji u kojoj su narod uvjerili da je normalno da je stranačka iskaznica ili rodbinska veza važnija od diplome ili sposobnosti – padaju na plodno tlo.
Sad možemo očekivati svašta.
Mi, koji smo uz klub bili i onog dana kad nas je pokralo u Vinkovcima, koji smo bili tu kad nije odigran derbi, mi koji smo rušili vaučerizaciju, mi koji smo razumjeli zašto lete baklje po Italiji i Francuskoj, mi smo spremni.
Nadam se da će i ostali progledati kad ne budu mogli kupiti ulaznicu negdje u Zagrebu ili Koprivnici za utakmicu na koju budu htjeli ići, ili kad u nevjerici vide da Hajduku nije dosuđen čisti penal, ili kad uvedu pravilo po kojem nitko ne smije vikati glasno na stadionu.
Ono što je bitno, došli smo do Crnih Vrata Mordora.
Tu počinje zadnja i najvažnija bitka, njihovi čarobnjaci će izvući sve nazgule, orke i trolove koji će se unaprijediti u olog-hai verzije, poanta priče je da mi moramo ostati čista srca, jer samo tako možemo srušiti Mordor kako treba.
Ne silom, nego s puno iskrene ljubavi.
