Recep Tayyik Erdogan jednog se jutra nakon ponovno osvojenih izbora, probudio, rastegnuo se pored kreveta, pogledao Sunce iznad obronaka planina istočno od Ankare i pomislio “e sad ću sve raditi drugačije“. Ovo je jedno od objašnjenja recentnog potpunog zaokreta turskog predsjednika kada je u pitanju agresija na Ukrajinu te njegov odnos prema Rusiji.
Dobrom dijelu zapadnog svijeta smetao je dotadašnji odnos Turske i njezinog autokratskog predsjednika prema ratu na istoku Europe. Erdogan je, pučki kazano, nastojao stražnjicom sjediti na dvije stolice. Malo u dogovorima s Rusijom, plin je bio jeftin, ne kao HEP-ov ali svejedno jeftin. Pao je i dogovor oko žita od kojeg je imao koristi. Surađivao je s ruskim bankama, a i blokirao je Švedsku na njezinom putu u NATO. S druge strane Ukrajini je poslao Bayraktare, nešto malo i drugog oružja, isposlovao je kućni pritvor u Turskoj Denysu Prokopenku Redisu i drugim zapovjednicima regimente Azov iz Mariupolja. Zatvorio je i Bospor za ruske ratne brodove. Moralo mu se priznati da dobro žonglira s dvije strane u sukobu.
A onda su izbori prošli i Erdogan je, jednom riječju, podemonio. Najprije se doznalo da Turci s Ukrajincima grade tvornicu Bayraktara. Onda da će Kijevu dostaviti topničko streljivo. Jednostrano je zatim odlučio Redisa i kolege pustiti u Ukrajinu, doma. Potom je poručio kako dogovor o žitu može opstati i bez ruskog pristanka, turski ratni brodovi će štititi trgovačke konvoje. I kao šlag na kraju, odjednom Turska više nije imala nikakvu zamjerku na ulazak Švedske u NATO, koliko god Kurana po ulicama Stockholma spalili ruski korisni idioti.
U svemu tome Turska i njezin moćni predsjednik imaju prčevit stav. Znate ono kad nasilnika, u ovom slučaju Putinovu Rusiju, opalite triskom, podignete glavu i obrve i osorno pitate “šta je“. Puštanje zapovjednika Azovstalja obrazložio je u srži da je napravio jer mu se može. Zaokret prema Švedskoj nije niti komentirao, nego je predstavljeno kao normalan dan u uredu.
Razlozi ovakvog zaokreta samo se mogu nagađati, jer prateći i turske medije, kako njihove domaće tako i one koji se izdaju po inozemstvu, jasno je da ni njihovi analitičari nisu najsigurniji što je bio okidač za ovu promjenu. No, većina će kombinirati dvije stvari. Prva je sklonost Edrogana da uvijek čeka u političkim situacijama razvoj i mogućnost da shvati tko će iz toga izaći kao pobjednik. U tom je kontekstu bitna druga stvar, Prigožinov marš na Moskvu, koji je pokazao pukotine u sustavu ruskog diktatora.
Turski analitičari stoga vjeruju da je Erdogan u tom trenutku zaključio kako Putinov režim ne može preživjeti ovaj rat. Te je stoga odlučio napraviti zaokret i biti na strani za koju smatra da će biti pobjednička. Nije ovo neobično za Tursku, dapače, moglo bi se kazati kako im je to modus operandi nakon raspada Osmanskog carstva 1922. godine. U Drugom svjetskom ratu zadržali su neutralnost sve do veljače 1945. godine kad su se priključili na strani Saveznika.
Postoji tu još jedan mogući čimbenik za ovakav raspored djelovanja Erdogana. On je morao odraditi izbore, koji su nakon dugo vremena bili napeti. Rusi pak s druge strane imaju resurse i povijest utjecaja na izbore diljem svijeta. Logički se ne smije isključiti mogućnost da je Erdogan i ovo uzimao u obzir. Izgradio prvo poziciju da Rusima ne odgovora politička promjena u Turskoj, a kad je to riješio da je odlučio malo pokazati karte.
Što god bilo iza zaokreta, on svakako ne odgovara Rusima, a jača poziciju NATO-a. Turska ima drugu najveću vojsku u Savezu, samo Amerikanci broje više ljudstva. Turska ima i mornaricu koja stvarno može biti prijetnja Rusima u Crnom moru ukoliko dođe do raskida ugovora o žitu. U konačnici, ova država jedna je od sudionica u NATO-ovom programu “Nuklearno dijeljenje“, dijelom drže kontrolu nad 20-50 nuklearnih bojnih glava u bazi Incirlik kod Adane (ne mogu se ipak upotrijebiti bez da Amerikanci unesu kodove za djelovanje u njih).
Taj je podatak bitan za labavljenje sad već dosadnog ruskog zveckanja nuklearnim oružjem. No, o toj temi sljedećih dana, za sada je samo bitno da Rusija u obzir kod prijetnji nukelarnim oružjem mora uzeti i Incirlik. Iz kojeg turski avioni zaduženi za nuklearno djelovanje imaju domet do Krima i Rostova.
Ipak, mnogo bitnije od nuklearnih lupetanja trenutna je politička situacija za Rusiju. Turska je bila neka međuzona prema Zapadu za njih, često posrednik, a neupitno i jedan od načina zaobilaženja sankcija. Istanbul je bilo i pravi melting pot Rusa nakon veljače 2022. godine, kako disidenata tako i onih i dalje odanih režimu, koji su samo hjetli biti u komotnijoj situaciji. Sve to sada dolazi u pitanje i komplicira situaciju Rusima. Odnosno prije svega Putinu, koji je izgubio jednog svog bar fiktivnog prijatelja u ovom dijelu svijeta. Izuzev Srbije, ali to je neka druga priča, psihotičnija.
