Danas je godišnjica smrti najboljeg splitskog novinara prošlog stoljeća i jednog od najvećih pisaca istog razdoblja. Kako je u veljači bila stota godišnjica njegovog rođenja, ova godina je proglašena njegovom, pod nazivom Smojinih sto.
I kako smo već u naslovu naveli – puno je emocija u tu godinu stalo. I previše, rekli bismo, ali za sve to postoji puno objašnjenja, jer veličine poput Miljenka Smoje izazivaju reakciju, čak i gotovo trideset godina nakon smrti.
Odmah da riješimo one negativne emocije koje su brojne a tiču se Smoje – naravno da su nepravedne, ali svoj korijen imaju u tome što je Smoje bio kritičan prema velikim facama cijelog života, o čemu najbolje govori njegovo djelo, a oni su mu vratili tako da su mu u javnom narativu natovari(va)li svašta.
Od hrvatskog nacionalizma i kontrarevolucionarnog djelovanja u onom sustavu, do antihrvatskog djelovanja u ovom novom. I bez obzira što je riječ o konstrukcijama, dovoljno puta je u javnom prostoru ponovljeno da se ne isplati niti pokušat ispravljati te krive Drine, ljudi koji su zakopani u svoje ideološke busije neće promijeniti stav nikad. Oni ponavljaju ono što su čuli i tu pomoći nema.
Nisu od te ideološke busije izuzeti ni neki Smojini apologeti, da se razumijemo, i uvjeren sam, iako sam Smoju vidio dva puta u životu, još kao dijete – zbog njegovog djela sam baš uvjeren da bi se i njima danas rugao.
Većina grada koji svoju veličinu u dobroj mjeri i duguje Miljenku Smoji ga se pred kraj života odrekla, ali uvijek je postojalo dovoljno ljudi u tom istom gradu koji su njegovo djelo i njegovu ostavštinu čuvali i poštovali.
I nakon desetljeća kolebanja, kalkuliranja i sakrivanja, ove godine se grad, barem na formalnoj razini pokušao odužiti Smoji na svemu što je učinio za njega, prvenstveno zahvaljujući upornosti Feđe Klarića, Herci Ganza i još nekolicine ljudi se nizom događanja obilježila ta obljetnica, a Smoje dobio počasti koje ga idu, što je kulminiralo i napokon postavljenim spomenikom tamo gdje mu je mjesto.
I neka je, zaslužio je i više od toga, ne radi onih koji će ga i dalje mrzit, nego radi onih koji će doći kad se sve ove dnevnopolitičke nebuloze zaborave, pa se možda za pedeset godina neki klinac koji će i tada na Matejušku doć trgnut bocu vina prije nego dronom odleti na neki virtualni tulum – upita tko je taj tip koji sjedi kraj njega sa cigaretom u ruci i zašto je bio bitan.
Pa pročita nešto ili pogleda Velo i Malo misto, a onda pročišćen vinom budućnosti shvati veličinu tog djela.
