Ovih je dana čitav Split plakao zajedno s Lukinom obitelji i ono najmanje što smo mogli danas učiniti je upravo ova kolektivna podrška, dolazak svih vas i zajednička neopisiva želja da nešto dobro napravimo u svom gradu!
Nije bilo ni lako, ni jednostavno organizirati ovo okupljanje jer smo duboko frustrirani, ljuti, razočarani i skeptični da jedno okupljanje i par govora može bilo šta pomaknut, ali tko smo mi da sumnjamo da je promjena moguća kad je pokrenuta iz čiste emocije. I kada su to učinile, ovaj put – četiri žene!
Ima neke simbolike da smo se okupili na prostoru između mnogih važnih institucija ovog grada, na Trgu bratske zajednice i da progovaramo o zajednici u kojoj živimo i kakvu želimo vidjeti u budućnosti.
Možda postavljena pitanja na plakatu i zahtjevi nisu sve ono što želimo postaviti onima na poziciji odlučivanja, ali nije malo ako se bar jedno realizira. A moguće je puno više! Ono što iz dubine duše i dugogodišnjeg rada s mladima, želim dodati ovim zahtjevima jest: Stavite konačno u fokus svih politika – djecu i mlade! Neka u sljedećih mjesec dana i naš grad i svaka lokalna zajednica u ovoj zemlji najavi tematsku sjednicu posvećenu dobrobiti djece i mladih. Možda se dogode čuda!
Živimo u izazovnim vremenima, ali reći će mnogi kako su sva bila izazovna u povijesti svih civilizacija. Ali ovo su naša vremena i brinu nas! I puno toga ljuti i pitamo se trebamo li pristajati na sve bez pogovora i bez otpora.
Živimo u dobu u kojem mladi odrastaju u ovom realnom i onom virtualnom svijetu, nije im lako i izloženi su tisućama novih rizika.
U ovom našem hrvatskom kontekstu ono što nas zabrinjava jest nepodnošljiva lakoća curenja vremena, a da se ne pomaknemo s mrtve točke … npr. 50 godina radimo reformu obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi; čini mi se da najmanje 25 godina govorimo kako sve škole trebaju raditi u jednoj smjeni, 40 godina govorimo o autizmu i još nemamo osnovne škole za tu djecu i suvremene centre za rehabilitaciju djece s poteškoćama u razvoju… a njihova brojka raste i oni su naša djeca i mladi; recimo da nam je skoro 50 godina prošlo a Dom mladih još nismo priveli svrsi… o tomu da humanitarnim akcijama opremamo bolnice i da roditelji rade akcije za klima uređaje u školama neću govorit jer ćemo otvorit Pandorinu kutiju o pljačkama, korupciji i totalnom zanemarivanju onih koji bi nam trebali biti najvažniji!
Ovo je vrijeme u kojem nikad više nije bilo djece s depresijom, anksioznim poremećajima i pokušajima i počinjenju suicida! Ako ovo nije vrijeme za alarm, kad je?
I pored svih statističkih pokazatelja da se nešto ozbiljno tektonski poremetilo u ovom društvu, nitko s pozicije moći da zagrmi:“ Zaštita i briga o djeci i mladima je naš prioritet!“
Mnogi scenariji odrastanja su brutalni, preteški i nekoj djeci je nemoguće odrasti neokrznut. I oni su naša briga! I njima treba dati šansu i u tome pomaže jedino ako se svi sustavi povežu.
Pitamo se što se to treba na našim ulicama još dogoditi da na svim razinama počnemo odgajati kako su heroji ulice pošteni, vrijedni, uspješni oni koji ne uništavaju klupu u parku i razbijaju auta na parkingu, oni koji su dobri na natjecanju u informatici, geografiji… Jer nema tog cjelovitog odgoja, te kurikularne reforme, građanskog odgoja ili crkvenog nauka koji će nadomjestiti onaj elementarni roditeljski. Zato je odgovornost i na svima nama.
I na kraju imam dvije molbe: Molim političare, posebno naše lokalne i njihove botove na društvenim mrežama da na ovoj tragediji ne zbrajaju sitne političke punte, nego da sjednu već sutra za stol i konstruktivno rasprave šta Split može, zna i treba napraviti odmah i sad kako bi spriječili nove slične tragedije.
Jednom smo imali model borbe protiv ovisnosti koji je bio primjer za sve, treba sagledati što možemo danas kada su kanali raspačavanja suptilniji, a dijapazon opojnih sredstava i načina konzumiranja nikad veći.
I jedna molba svima nama – da ne sotoniziramo ovaj grad i ne pripisujemo mu negativne dimenzije koje nema! I ne generalizirajmo ljude koji rade u sustavima socijalne skrbi, policije i pravosuđa… svugdje ima predanih koji daju sve od sebe i onih za koje je bolje da tu nikad nisu zalutali. Kako god nam se danas činilo sve crno, mi svi možemo već danas učinit nešto bolje, Split može bolje, ovaj grad je kroz svoju povijest pokazao kako je neuništiv!
