Jučer sam proveo sat vremena u krcatom poljudskom novinarskom salonu, a došao sam već umoran od svega, izgleda da sam ostario, jer kao mladi novinar bi mi svaka ovakva situacija, bez obzira što me uvijek pogađaju bilo kakvi potresi u Hajduku, bila izazov – a jučer sam osjećao samo umor.
I tako umoran sam zapravo odlučio doći reda radi, ne pitati ništa, jer ionako mi je sve jasno, a uz to sam starijima prepustio stolice, pa sjedio sa strane, bez naslona, pa su me (uz južinu koja mi ubija zglobove i kosti koje sam svojedobno lomio) i leđa prokleto stegla.
I slušao sam predsjednika kako pokušava objasniti svoje pogreške, tvrdeći da one to zapravo nisu, iako možda i jesu. I predugo je to trajalo, a onda je još na pitanje odličnog kolege Juričića koji ga je pitao što to Hajduk ima od deset mjeseci Ivana Leke rekao da ima – iskustvo. I pressicu.
I tu više nisam mogao, pa sam postavio pitanje ne bih li upozorio na osnovnu pogrešku u postavkama Lukše Jakobušića, što je on potpuno krivo shvatio, smatrajući moje pitanje sarkastičnim. Mogu i to shvatiti, Lukša Jakobušić dolazi iz svijeta u kojem se rijetko razgovara direktno i bez fige u džepu.
I neću se vraćati na to sve skupa, nego napisati osnovni problem u postavkama koji se dogodio, a o čemu neki od nas pišu stalno.
Naime, nije greška dovesti Ivana Leku za trenera Hajduka, Ivan Leko ima sve predispozicije da bude trener bilo kojeg kluba na svijetu, pa tako i Hajduka.
Međutim, ima to na formalnoj razini i Nenad Bjelica, ima i Marcelo Bielsa, a ima i Vahid Halilhodžić. Imaju i Kruno Jurčić i Ante Čačić, a više od svih njih, pa čak i od Ivane Leke ima i Igor Štimac.
Problem je samo što nitko od njih, a nažalost nije ni Ivan Leko, nije trener za ovaj, ovako posložen Hajduk.
I nije problem što je Ivan Leko doveden za trenera, problem je kako je doveden. Problem je, što je i sam predsjednik nebrojeno puta jučer ponovio – njega za trenera doveo predsjednik.
Na osnovu toga što je – veliko ime. Evo, zamislimo da je jučer za trenera Hajduka doveden Jose Mourinho. Malo je većih imena u trenerskom svijetu, ali ja sam gotovo pa uvjeren da on ne bi bio rješenje za Hajduk. Marcelo Bielsa možda i bi, ali to je samo moj dojam.
Poanta priče je da se trenera prve momčadi dovodi drugačije. U klubu mora postojati sportski direktor, šef akademije, skauti (koji se osim igračima mogu i moraju baviti i trenerima), neki stručni ljudi koji će snimati trenere, razgovarati s njima, vidjeti njihova razmišljanja, dati im uvid u momčad i planove kluba oko tipa igre i ciljeva.
I pronaći dva, tri ili pet kandidata koji će biti kompatibilni s ciljevima kluba i potrebama momčadi.
A u tom trenutku se uključuje predsjednik, tj. Uprava kluba i razgovara o financijskim detaljima i na koncu odlučuje između više kandidata, ili potvrđuje jednog za kojeg se struka odlučila, sasvim svejedno.
Ne znam detalje, ali uvjeren sam da taj proces kod dovođenja Ivana Leke nije ispoštovan. Ukoliko jest, onda svi oni koji su sudjelovali u tom procesu moraju otići, jer su gadno zglajzali s procjenom.
A ako nije, nego je predsjednik, kako je dojam, doveo trenera, on ne mora otići, ali se mora maknuti od bilo kakvog odlučivanja o tome u budućnosti.
Sam je Lukša Jakobušić jučer spomenuo kako on nije ni stručnjak za marketing, a posebno ne za skarifikaciju travnjaka, o čemu ga, kaže, pitaju.
Pa naravno da nije, Lukša Jakobušić je stručnjak za – managment. Upravljanje ljudima. I kao takav bi morao znati da ne mora znati puno ni o nogometu, ni o marketingu, a najmanje o agronomiji da bi upravljao nogometnim klubom.
Nego pronaći stručnjake koji znaju, pa onda donositi odluke o prioritetima – bilo da je to proširenje marketinških aktivnosti, dovođenje stopera ili ulaganje u sjeme za travnjak. A stručnjake je pronašao i to je njegov najveći uspjeh kao predsjednika.
Odavno sam na jednom predavanju, sličnom onome koji je diplomirao Lukša Jakobušić saznao najvažniju stvar za kvalitetnog upravljača – on mora raditi što manje. Što više se bavi operativnim poslom to je neuspješniji.
Idealan predsjednik uprave ne radi ništa osim što donosi odluke i daje završne detalje u već odrađenim projektima koje su odradili oni ispod njega.
I to je cijela poruka predsjedniku, koji je puno napravio, ali dojam je – mora pronaći energiju da sustav koji je postavio – prodiše. Jer ako se dovelo Boru Primorca i Mindaugasa Nikoličiusa da vode sportski sektor – pusti ih se da ga vode.
Ako misliš da ne valjaju – mijenjaj ih. A lako je shvatiti rade li dobro. Ima jedan dokument u klubu, zove se strategija, pogleda se što tamo piše, usporedi s onim što rade i to je to.
Za kraj, da ne bih ostao van tekućih događanja i ignorirao činjenicu da je Mislav Karoglan novi trener, riječ ili dvije i o tome.
Nemam pojma kakav je trener Mislav Karoglan. Znam da je imao strašan gaf tamo u prvom mandatu kad je rekao da fizička priprema nema veze s intenzitetom igre, što je diglo kosu na glavi svakome tko se ikad bavio bilo kakvim sportom.
Znam i da je poprilično nezgrapan u izjavama, ali za to me na koncu uopće nije briga.
Naime, dojam je da je Mislav Karoglan postavljen na način na koji je to logično. Netko ga je svojedobno snimio u nižim ligama, doveo ga u Hajduk da vodi mlađe kategorije, onda ga od svih tih trenera iz mlađih kategorija promovirao u pomoćnog trenera i na koncu ga postavio za glavnog trenera.
I bez ikakve ograde smatram da ako je to tako, onda Mislav Karoglan mora dugoročno dobiti punu podršku svih. Posebno igrača, jer to je ključno.
Hoće li se on sviđati navijačima manje je važno, hoće li ga voljeti novinari je potpuno nevažno, ako će ga slijediti igrači i ako će klub stati iza njega, bit će sve u redu.
A preduvjet za uspjeh je da svi rade svoj posao, ništa više ni ništa manje od toga.
I da idu u istom smjeru, bez fige u džepu, jer titule ne mogu osvojiti klubovi u kojima postoje ljudi kojima je vlastiti interes iznad interesa kluba.
