Ovaj članak je planiran kao reportaža iz izbornog stožera Centra nakon drugog kruga izbora, ali moram priznati da nemam toliko umjetničkog talenta da iz gotovo ničega napišem nešto vrijedno čitanja kao kolega Vinko Vuković, koji je to uspio odmah u nedjelju navečer, iako moram priznati da sam mu i ja barem malo pomogao u nekim detaljima, svakako pročitajte, on je tu atmosferu uspio prenijeti na papir.
U svakom slučaju, došao sam do Šetača taman oko 19 sati, prvu zabilješku u svoj notes zapisao, naravno, u 19.11, a zabilješka je doslovno da su tu Ivošević i Kuzmanić, da daju izjave za televizije i portale, a da su tu i Skoko i Baričić. Koji ima znak Zvjezdane flote na reveru.
Iako su već svi znali da će Puljak i društvo pobijediti, jer informacije od ljudi na terenu su bile više nego jasne, građani koji su se u prolazu raspitivali o rezultatima su dobivali generički odgovor kako se još ne zna i nema ništa službeno.
I zanimljivo, bilo je poprilično prazno, doslovno je bilo dvostruko više predstavnika medija nego onih koji su tu došli u ime stranke, a onih koje kolege novinari kolokvijalno zovu profesionalni čestitari, koji žele uvijek biti viđeni uz vlast nije bilo niti na vidiku.
Kada su točno u 20 sati izašli prvi službeni rezultati nije bilo baš nikakve euforije, ali eto, atmosferu je kratkotrajno podigao švedski stol, kojeg se nisam okusio, jer je bio poprilično kratak, kao da je brački, a i dominirao je soparnik, za kojeg ja osobno doista ne shvaćam čemu cijeli hype oko toga, ali dobro – de gustibus et coloribus i sve to.
Čekao se onda dolazak Ivice Puljka, pa nakon što se i to dogodilo, a on održao sasvim umjeren, pristojan i nadasve kratak govor, krenula je glazba, a onda su počele stizati žene u toaletama i muškarci u odijelima, valjda su čekali negdje kod teatra, prije nego odluče krenuti li prema obližnjoj Sinjskoj ulici, ili kroz onaj prolaz na Cankarevu.
U međuvremenu je na televiziji išao govor Zorana Đogaša, ali nikome nije čak ni palo na pamet pojačati ton da se čuje što protukandidat ima za reći.
Pojačala se i glazba, krenuo je ples, a ja sam u notes zapisao “nerd dance overload“, na što mi je jedan kolega koji je glavninu svojeg staža odradio u crnoj kronici rekao da očito imam previše godina i da je to cinizam koji graniči sa zloćom.
Moram priznati da mi je dao misliti, ali zapravo mi je nekako bilo drago vidjeti da dobri đaci dolaze na red. Svijet u kojem vladaju loši đaci prevladava u našoj zemlji već predugo, i doista je sasvim simpatično vidjeti da se i oni koji su toliko proveli uz knjige da nisu imali vremena razvijati plesne vještine napokon imaju razloga veseliti.
Bračni par Puljak ne spada u tu skupinu, njihov uigrani dvokorak uz puni želudac je bio sasvim u redu, ali koliko god je taj dvokorak očito uigran, opet mi je pao na pamet njegov košarkaški dvokorak i njegova legendarna meka ruka koju se nekad toliko hvalilo, ali onda sam shvatio da sam možda stvarno previše ciničan.
Zadnje zločesto što sam zapisao je bilo u onom momentu kada je Bojan Ivošević zaustavio glazbu i poveo navijanje “ovdje nitko nije normalan“, a u notes je ušla zabilješka – Bojan ispunio jedan od svojih snova – vodi navijanje.
Polako sam se odlučio evakuirati iz stožera Centra, čekao me novi novinarski zadatak, trebalo je vidjeti tu Ultru, a za zaključak ovog teksta sam pričekao ponedjeljak navečer, jer smo očekivali reakcije iz HDZ-a.
I nisu razočarali.
Prvo je dr. Vice Mihanović, na užas ljudi koji uređuju Megatroll i slične satirične stranice na društvenim mrežama, dao ostavku na mjesto predsjednika gradskog ogranka stranke, a onda je i Andrej Plenković nakon sastanka na vrhu partije nastavio s retorikom koja mu je izgubila izbore.
Univerzalni ili renesansni čovjek je termin nastao u doba renesanse (sredina 14. do kraja 16.vijeka). Latinski naziv mu je homo universalis a grčki sinonimi su mu polimat i polihistor. Svi ovi termini označavaju čovjeka koji posjeduje znanja i vještine u više različitih oblasti. Točnije, on je u njima ekspert, a ne običan poznavalac. U vrijeme kada nastaje odrednica, obično se odnosi na ljude koji odlično vladaju filozofijom, naukom, teologijom i umjetnošću.
Kako je Andrej Plenković po prirodi posla onaj koji se mora razumjeti u sve segmente kojima upravlja, a i odaje stav čovjeka koji ne želi priznati da ima nešto čemu nije vičan, doista je nejasno kako mu je tako teško shvatiti da nije uputno biti uporan u pogreškama.
Toliko inzistirati na Ivoševićevim poluaferama, a tako olako se praviti neinformiran i nevješt kad je riječ o milijunski teškim aferama njegovih najbližih suradnika mu doista ne ide u prilog, jer bez obzira na obilatu p.r. pomoć koju ima u najutjecajnijim medijima u državi, ljudi ipak znaju o čemu je tu stvarno riječ, a on sve više podsjeća na Ivu Sanadera kad je onomad vikao ono o nepostojećim lopovima iz HDZ-a i pitao zašto nisu u zatvoru.
Izgubio je Andrej Plenković dva najveća grada, trećeg nikad nije ni imao, i jasno je da je nervozan, u ta tri grada živi debelo iznad četvrtine hrvatskih građana, i zapravo je očito da ga na sljedećim izborima čeka težak posao, iako mu i dalje na ruku ide izborni sustav i teritorijalni ustroj države koji je pod njegovom kontrolom.
Doduše, bio je pod njegovom kontrolom i datum izbora u Splitu, pa mu je eksplodirao u lice na koncu.
Renesansu nam je najavio novi / stari gradonačelnik još nakon prvog kruga. Nažalost, mislim da to neće ići, jer za uspjeh grada nije važan sam vrh vlasti, već društveni konsenzus oko određenih stvari, a njega nema i neće ga biti.
Promjena paradigme po kojoj domoljublje nije ljubljenje zastave nego bacanje smeća u kontejner umjesto na ulicu ili u more, a o notornom plaćanju poreza i nultoj toleranciji na bilo kakvo pogodovanje ili korupciju da ni ne počnem, je nešto za što će trebati puno veće promjene od promjene političara na vlasti.
Na koncu, izvolite raditi gospodo, nije sramota ne uspjeti, sramota je samo ne pokušati.
