U naslovu ovog članka kojeg pišem potaknut fenomenalnim scenama iz Dvorane Krešimir Ćosić od sinoć, je umjesto dalmatinske sasvim slobodno moglo pisati hrvatske, jer kroz povijest je hrvatska košarka zapravo bila dalmatinska, čak je i nekoć velika Cibona u povijesti imala tek nekoliko hrvatskih igrača koji nisu došli iz dalmatinskog bazena.
A priča o košarci kod nas staje u nekoliko slika, dopustit će mi Zadrani da prvo prokomentiram sliku po kojoj ću ja vjerojatno pamtiti jučerašnju utakmicu, a to je onaj moment nekoliko minuta prije kraja utakmice, kad je Roko Ukić, najvjerojatnije posljednji put u životu izašao s terena kao profesionalni košarkaš.
Pognute glave, bijesan zbog poraza, otišao je jedan od najvećih koje smo imali u zadnjim desetljećima. I dok je sve oko njega prštalo od radosti, ja sam baš zaželio upamtiti taj trenutak i vidio Ukića kako stavlja glavu među dlanove i dao bih puno toga da mogu znati što mu je bilo u srcu i glavi u tom trenutku.
Neka se nitko ne naljuti zbog tona ovog članka, jer doista uživam u činjenici da je Zadar dočekao još jednu titulu i da ju je proslavio onako kako bi se titule morale slaviti, da je pobjednik bio Split, uz puno poštovanje prema emociji onih nekoliko stotina najupornijih – proslava te titule bi stala u malu dvoranu na Gripama.
Zadar je pomeo Split u finalu, a nikome tko prati košarku to nije bilo preveliko iznenađenje, iako ja cijelu tu košarku najradije ne bih ni komentirao, jednostavno mi je tužno gledati bekove koji ne znaju šutirati, krila koja ne znaju driblati, a centra, da oprostite – nisam ni vidio u ovom finalu.
Prekrasno je vidjeti zadarsko slavlje, lijepo je vidjeti i kad se Gripe napune, ali ako se realno sagledaju temelji svega toga i ako se malo ozbiljnije pogleda u budućnost – nije baš lako ostati u vedrom raspoloženju.
Iako Zadar pokušava s članskim modelom i od srca im želim da im projekt uspije, jer ako gdje može uspjeti, tamo može – oba kluba zapravo uglavnom žive od donacija lokalne politike, a taj model je dovoljan točno za ovo što imamo, a to je loša košarka koja rezultira ovakvim finalima zato što je Tedeschi odlučio razvijati biznis u Ljubljani, a Cibona je u onom momentu kad ih se spašava, a kad ih se opet spasi, ostati će nedostižna, jer tamošnja politika ima na raspolaganju deset puta više love nego dalmatinske zajedno.
A možda, samo možda, u Zadru projekt uspije, klub se riješi svake politike i okrene se svojim korijenima, možda Višnjik koji neće biti pun samo u finalu, nego u svakoj utakmici – generira dovoljno prihoda da klub postane konkurentan.
Možda, samo možda – u gradu Splitu netko shvati da se dobrim projektom Jugoplastike može privući nekog ozbiljnog ulagača, ali da se do toga ne dolazi tako da se ulaže u dobre strance i kvalitetne igrače, nego ulaganjem u kadar koji će odgajati djecu i stvarati košarkaše.
A možda i Cibonu ovaj put ne spase.
