Namjenio mi je Dvanaesti hudu sudbinu da vadim zanimljivosti s utakmice koja, budimo blagi, nije obilovala gledljivim detaljima. No, hajde, ipak sam uspio pronaći nekoliko zanimljivih crtica. Pa krenimo, rekla bi moja profesorica matematike.
Prvo, Niccolo Machiavelli, kad se pročitaju njegova djela, zapravo je prerigidno tumačen u današnjoj pop kulturi, nije on to baš tako skroz mislio, ali pustimo sad publicistiku, makjavelizam se doživljava kroz ono “cilj opravdava sredstvo” i to je tako. Jučer je zapravo i Hajduku i Slavenu samo jedna stvar bila bitna, da se prođe u finale. Vizualni dojam, tečnost igre, sve sa strane, samo daj prolazak. Zekić je uostalom to i otvoreno kazao u najavi. Iz te perspektive, zapravo je sve dalje nebitno, Hajduk je na mišiće i na glave (u fizičkom obliku, ne kao mentalnom) prošao i igra finale. Slaven unatoč makjavelističkoj 5-3-1-1 formaciji nije prošao i neće igrati. Sve ovo dalje što ću pisati zapravo je manje bitno promatrano iz te binarne vizure (ne)prolaska. Iz kuta neutralnog promatrača, nakon što je dvoboj protiv Istre bio milina za gledati, jučer bi vjerojatno do poluvremena bio u REM fazi sna.
Drugo je da su igrači bili svjesni koliko je utakmica bila bitna pa su oni pristupali makjavelističkim (evo ga opet) rješenjima. Po gestikuliranju uz teren i izjavama na poluvremenu i nakon utakmice jasno je da su Leko i njegov stožer imali zamisao da se uspostavi kontrola lopte u igri i polako napreduje prema naprijed. Igrači su se pak odlučili iskoristiti druga rješenja. Teret rezultata je one defanzivnije nagnao da koriste mehanizam koji im najviše smanjuje mogućnost krivog kratkog dodavanja – duga lopta, kenda da kažemo. Ciljaj samo blizu Livaje, pa šta bude. Džaba je Leki bilo gestikulirati uz teren, svi su se baluna rješavali kao da je porezni inspektor. Na kraju se pokazalo kratkoročno efikasnim, koliko god gledateljima krvarile oči. Dugoročno će se to ipak trebati promijeniti.
Treća zanimljivost je baš to s krvarenjem, boks mečevi znaju završiti s manje krvi od jučerašnjeg dvoboja. Iako se ne može kazati da su igrači bili prljavi krvi je bilo kao u Zavodu za transfuziju. Tri zamotane glave su završile dvoboj, jedna razbijena čeona kost je završila u bolnici još za vrijeme trajanja meča. Ima nešto čudno s tom Koprivnicom, sjećam se još 2013. godine kad su u istoj utkamici zbog ozljeda glave na duže vrijeme van terena završili Milović i Jonjić.
Četvrta zanimljivost je stanje terena. Nogometni travnjaci su jedan od mojih neobičnih fetiša, sumanuto čitam sve što mogu naći na internetu o njima tako da donekle educirano mogu kazati da su s terenima u Hrvatskoj dva problema: odabir trave i samo održavanje terena. Prvi dio ukratko: najčešće se postavlja kriva trava, namjenjena za vlažnije klime, atlanske reklo bi se. Zato je teren na Rujevici među ostalim u najboljem stanju, radi se o kišovitom gradu, mikroklima mu je najpogodnija u Hrvatskoj. Druga je stvar da održavanje košta. Bayern recimo troši na održavanje svog travnjaka više nego hrvatski prvoligaši pojedinačno zarađuju od tv prava. Iluzorno je stoga očekivati da u HNL-u imamo vrhunske terene, stoga je jučerašnja “predstava” bila ograničena i tom okolnosti. Nije ipak iluzorno očekivati da se prskalice ne uključuju u pola utakmice.
Peta stvar je cviljenje oko penala. Ne postoji svemir u kojem zaustavljanje rukom lopte na njenom putu u gol nije penal i zapravo mi uopće nije jasno čemu spominjanje penala i zašto ja ovo uopće moram pisati. Izgleda da je jednostavno nekima udario gastritis na Hajdukov prolazak u finale.
I šesta zanimljivost je zapravo buduća u svojoj srži. Hajduk se doveo u poziciju da mu je neosvajanje Kupa neuspjeh te da bi onda i sezona bila takva. Da se Dinamo probio u finale ili da Hajduk još ima praktičkih mogućnosti uzeti titulu, to ne bi bio slučaj. Ovako će čitava sezona stati u jedan dvoboj koji se treba dobiti, jer objektivno, Hajduk je ogromni favorit, igra sastav koji je uvjerljivo drugi na tablici protiv ekipe koja će u najboljem slučaju za njih biti pretposljednja. Trebat će taj teret izdržati.
