Kažu da je jutro pametnije od večeri. Nije uvijek. No, svejedno, dok dio redakcije dokono uživa u zimskim radostima kod Otočca, ajmo pregled nekoliko zanimljivosti s utakmice jučer.
Prva zanimljivost lagano prestaje biti zanimljivost. Ante Čačić nadmudrio je Ivana Leku. Prečesto se to ponavlja strategu Hajduka u HNL-u, kao da je podcjenio trenere ovdje. A nije, biranim je riječima u petak govorio baš o Čačiću. Koji je odlučio izaći sa svojih klasični 4-2-3-1 i malo zgusnuti ekipu, dignuti obranu visoko. Pa je Livaja ostajao između četiri Dinamova igrača, a Hajduk nije uspjevao zadržati loptu od starta. Međuprostor u kojem su trenali ordinirati Krovinović i Pukštas jednostavno je nestao. Sam sustav na sustav je stvarao propuh po Hajdukovim bokovima, to je očekivano kad se nađu ove dvije taktike jedna protiv druge. A uz to je rotacijama veznih igrača, kao i izvlačenjem Petkovića u vezu Dinamo radio nered Hajdukovoj obrani. Koja je djelovala neuigrano, jer, pa, nije uigrana, prvi put su igrali zajedno u ovoj kombinaciji. Vušković tek dva dana uopće smije igrati za prvi sastav, Ferro je došao prije desetak dana, a Melnjak se tek vratio treninzima nakon viroze. Sve je to Dinamo iskoristio.
Druga stvar je da tvrdoglavost u jednom trenutku prestaje biti tvrdoglavost i postaje glupost. Ivan Leko je uporan s forsiranjem 3-4-2-1 i 3-5-2 formacije, lagano to kao da prelazi u opsesiju. A istovremenu je svakome tko je gledao par pola ure igre u toj formaciji jasno da ne funkcionira. Nakon šest susreta koje je sve započeo u formaciji s trojicom u obrani Leko ima samo jedan poraz manje od ukupne količine poraza koju su u svojim etapama skupili Valdas Dambrauskas i Mislav Karoglan zajedno. Iako me živcira ono “prije je bilo bolje” što neki znaju koristiti najčešće u reminiscencijama na sedamdesete, ovaj put je stvarno prije bilo rezultatski bolje. A da nije u nekim drugim poluvremenima vraćao se na četiri zada, pitanje je bi li već bio i stigao statistiku poraza. Reći će Leko da sustavi i nisu toliko bitni. Pa ako nisu, zašto onda ne izađe u formaciji s četvoricom?
Treća zanimljivost je da uopće nema smisla pisati o igri Hajduka, jer igre nije bilo. Prvi put je više od četiri dodavanja povezano u 20. minuti drugog djela, a prvi smislen dolazak pred Dinamov prostor je obavljen u 88. minuti utakmice kad je Fossatti nakon 3-4 dodavanja izbačen na desnu stranu pa je centrirao u peterac. Ispalo je bezopasno, ali eto, bar se nešto smisleno napravilo.
Četvrta stvar je o dva brata uboga koja tuku jedan drugoga. Jer na to se svodi bolesno bitna utakmica Hajduka u Osijeku u Kupu. Jer Kup ostaje zadnja nada da se ostane u igri za jedan trofej. Očigledno ranjeni Hajduk ide drugom ranjeniku, Osijeku, koji također glavinja ovaj nastavak prvenstva. I oba trenera imaju neke objektivne okolnosti da nisu optimalni, Leku prate ozljede igrača, dok Poms nije mogao dobiti potrebna pojačanja ili popune zbog blokade transfera. A obojici subjektivno igra nije na nivou. Bit će to čudan meč. I Poms i Leko će se morati trsiti da kroz Kup bar malo ublaže dosadašnju gorčinu na terenima.
Peta zanimljivost je pomalo religijska, jer je Dinamova uprava i marketing s pet kruhova i dvije ribe navodno najhranila tisuće Hajdukovih navijača. Šalu na stranu, zašto je kroz medije pušteno da je Dinamo nudio okrijepu navijačima koji su ostali zameteni s onu stranu svetog Roka nije jasno. Samo znamo da je ekipi na jugu Maksimira bilo kao i inače, policija ih je zadržala više od pola sata nakon kraja na hladnim tribinama i nakon toga marš kući. Odnosno u Liku, gdje je većina ostala ove noći, u nemogućnosti da se vrate u Dalmaciju.
I šesta je stvar nastup Luke Vuškovića, jedina svjetla točka, ne sad zbog igre ili ičega, nego samo zbog činjenice da se upisao u povjesne knjige. Na momku je sad da zaboravi ovo što se jučer dešavalo, nastavi raditi i napredovati.
