Arja-More 25:23. Ali ne zadugo, Vakule mi.
Doživija san 112. Ne, nisan nadživija Manolića, 112. Hajdukov je bija dan prije Valentinova (13. veljače bi triba i u katoličkom kalendaru bit označen ka Hajdukovo jer tu su i vira i nada i spas).
Već 25-30 godina svako lito isplivan minimalno 75 treninga. 10-12 puta gori-doli po The Vali, 2-2 ipo kilometra. Minimalno 75. Dobacin se tu i tamo do 90. Ovo lito 112. Po jedan trening za svaki rođendan Hajduka. Do kraja godine će bit – po jedan za svaku iljadu članova. Za 10 godina možda i dođen do 122 treninga, ma teško ću do 250.
U to sve nije uračunat bonus. Maraton do punte Nečujma s bratom Alanom. Ali stostruka kruna Komina je tu. Kako plivam s maskom i disalicom (zanimljivije mi je gledat čega sve ima ispod mene nego „samo plivat”, nisan se prijavija za Trostruku krunu Kašuna Dine Levačič, ali ću uplatit donaciju SOS-Dječjem selu pa vas svih pozivam da se priključite!)
SOS-Dječje selo Hrvatska
IBAN: HR56 24020061100071558
Poziv na broj: 951264372-9074
Opis plaćanja: Trostruka kruna Kašuna
SWIFT: ESBCHR22
Bablje lito je dobilo ime po paučini koje stvarno ima ka nikad. Smokve padaju sa stabla, mandarine koje je muva ubola padaju sa stabla, limuni polako prelaze iz zelene u žutu boju, ali sporije od smokvinih listova.
Bija je jedan list koji se zva Smokvin list, baš ga je kum Boban spomenija dok smo sa zajedničkim prijateljem Radojem uz punjene ramsteke s gradela i bevandu evocirali uspomene iz punjetarskih dana. Kad smo od vrata do vrata skupljali stari papir. Bili smo preteča polupodzemnih spremnika. Ma polupodzemni spremnici gutaju sve šta se u njih baci. A mi smo dodatno razvrstavali stari papir još prije 40 godina, pa bi Smokvine listove reciklirali doma ispod kreveta.
Bablje lito će ovih dana otić u didlju jesen, u škartoce će se punit pečeni kesten. U školi smo učili vjesnike proljeća. Vjesnici jeseni? U Banje su izvađene branke za vaterpolo, ionako su već bile jedna drugoj toliko dodijale da su si okrenile leđa. Pasarela je nakon zadnjeg velikog četvrtka pospremila stole i stolice u skladište. Mačka se kad ima sunca ne sakrije pod auto nego se penje na haubu (ili vrući limeni krov).
Kažu, vruća politička jesen. Sumnjam da je političarima ikad vruće. Oni se nikad ne znoje. Uredi su im klimatizirani, ručak u saborskoj menzi nije zaokružen kad se prešlo na eure, imaju i prolitnje i litnje i jesenske zimske praznike pa se u pauzama od tih silnih pauza moraju bar povremeno pravit da nešto rade.
Gotova je jematva, počele su se brat masline. Naravno da se nisu počele brat same od sebe. Beru ih i brat i sestra i otac i mater i baba i dida i sva ona uža i šira rodbina koju se obično beštima kad dođe do svađe. Oblice opet nisu rodile, samo levantinke. Koje na The Škoju zovu levatinke (s koliko se n piše leNvaNtiNka?).
Kakvi nam levati vode državu, nije ni čudo da već godinama samo leva(n)tinke rađaju.
Mater je zaželila „evakuaciju” subotom u dva iako smo i otac i ja više bili skloni nedilji u tri. Otac je od jutra urla više nego inače, ja san ubija nervozu plivanjem i đirevima do auta i nazad. Nisan sija kraj njih, nego na svoje najdraže misto. Dva metra od muškog WC-a i kraj štekera od struje. Otvorija laptop, otvorija Agassijevu autobiografiju (koju gutam nakon što sam upio Vjeru, Nadu i Krvoproliće, knjigu razgovora mog omiljenog umjetnika Nicka Cavea i irskog novinara Seana O’Hagana). Trudim se kacat u dubinu mozga tugu zbog „povratka u stvarnost”. Back to life, back to reality.
Ali na vaporu je, pet metara iza mojih leđa, ženska klapa koja mora uvježbat repertoar. Jubav moja, Marin je majko lipo ime, Ta tvoja barka mala, Piva klapa ispo’ volta… Tuga izranja iz dubine mozga i kacaje me u dubinu moje duše, tako žestoko i duboko da mi iz nje izbaci na oko suzu koju uspijem obrisat bez da je ko vidi. Navika san se odlazit s The Škoja, ali mi još teško padaju odlasci s neizvjesnim datumom povratka.
A The Škoj će, prije nego mu se vratin, prije nego se Zoki-Plenki-Lolek-Bolek-Pat-Mat-Tommy-Jerry tinta osuši na škuroj buri, otplovit za – Knin. Pa mi je promjena prebivališta donila to da ću svoj glas u superizbornoj godini bacit u more.
Nakon što je godinama ignorirala odluku Ustavnog suda, Vlada je tu odluku – izigrala. Zakon koji je trebao uravnotežiti vrijednost glasa u svim krajevima Lijepe Naše doveo je do toga da glas s The Škoja, koji je vrijedio malo, više ne vrijedi ništa. Da se na The Škoju i pojavi neki političar novog kova, koga bi prepoznala šira zajednica, koji bi imao nekakve šanse da se probije do Sabora – sad više nema nikakve šanse.
Jer sa zagrebačke gore nikad ne vidi se more. Ka šta se ni s kninske tvrđave ne vidi The Škoj.
