Zbog svog drugog posla pratim niže lige tu okolo Splita. I ima jedan momak od 18 godina na rubu prvih 11 solidnog niželigaškog sastava. Uvijek kad je na terenu oduševi me njegova fizička moć, ali i dovoljna tehnička potkovanost. Tko god je ikada pratio niže lige zna da se igrači znaju ozbiljno mučiti s kontrolom lopte u punom trku, ovaj ne da kontrolira dobro, nego u trku radi i driblinge. I onda sam trenera kluba pitao zašto više ne igra, zašto najčešće ulazi s klupe.
Ne treneri dovoljno, dva treninga tjedno, otac mu radi kao građevinac, on mu je pomoćnik, nema vremena za treninge. Što se snage tiče, tu ne pati, nemojmo se lagati, raditi ozbiljno na građevini razvija snagu puno više od nogometnih treninga. Ali kondicijski dio za trčanje je upitan, a druga je stvar da jednostavno ne može steći uigranost sa sastavom. I tako igrač koji očigledno ima talenta za tu bekovsku, bočnu ili krilnu poziciju najvjerojatnije nikad ništa neće napraviti u nogometu, bit će onaj niželigaški igrač koji će od nogometa dodatno zarađivati koju stotinu eura, a prava zarada bit će na građevini. Kako se danas kreću cijene toga, mogao bi biti na prvoligaškom nivou zarada.
Ovo sam morao ispričati da u uvodu u tekst pokažem da nogomet nije jedan izoliran sustav, da je u stalnoj interekaciji sa životom, društvom i okolinom. Da vam na karijeru može utjecati očev posao. Da nekad jednostavno trebate imati sreće. A na kraju će najbolje uspjehe ubrati oni koji uspostave sustav u kojem će se najmanje propusta napraviti.
Dvanaesti je u već nekoliko navrata isticao kako bi dobro došla neka sportska komisija po uzoru na šampionsku Jugoplastiku. Piksi danas govori kako je najbitnije odabrati dobrog trenera. U svojoj srži su obojica točno, iako je puna istina da treba imati sustav koji će sportski segment održavati na visokim razinama. Objektivno, ova sportska komisija je utopija. Prije svega, nema danas domaćeg nogometnog pandana Aci Nikoliću, a i bivši nogometaši Hajduka, uz par iznimki, jednostavno nisu na tom rangu da bi mogli donijeti neki plus kroz tu komisiju. Trener je pak jako bitan, ali je još bitnije da bude uklopljen u sustav, kako je to kad se na to ne pazi smo nedavno mogli vidjeti u slučaju Ivana Leke.
Hajduku treba jedan član uprave za sport, jedan sportski direktor i dobar trener na kraju. Član uprave postavlja sportske politike, sportski direktor nabavlja igrače koje nemaš u unutarnjim rezervama, a trener sve to uklapa na terenu. Tek kad se ove tri stvari poslože može se sustavno naprijed. A sustav je sve. Mnogi će vikati da je City plastičan klub čija se moć izgradila gomilanjem skupih igrača. Istovremeno, Man United i PSG ništa manje novce nisu ulagali pa svejedno nisu na toj razini. Uspon Cityja počeo je dovođen je Tixkia Begiristaina na mjesto direktora nogometa. Čovjek koji je izgradio onu Barcelonu iz sredine 2000-tih, koji je na užas dijela uprave postavio Guardiolu za trenera te Barce i koji se nije libio prodati Rolandinha kad je skopčao da postaje teret u svlačionici.
Begiristain je promijenio DNK Cityja, od radne momčadi industrijskog Manchestera postali su klub s najdominantnijim načinom igre na svijetu, vjerojatno ekipa koja se najviše približila onome što se zna zvati Cruyffovom filozofijom. Upravo je ta promjena DNK nešto što je potrebno s čovjekom na toj poziciji, on je onaj koji mora izgraditi sustav koji će napraviti neke zaokrete. A teško se oteti dojmu da je zaokret potreban Hajduku.
Zanimljivo je kakve je trenere Tixki uvijek birao. Ona osnova je da treninzi budu na intezitetu utakmice. Kad se to kaže, ne misli se na bjesomučno trčanje, nego držanje napetosti kroz čitav trening. I čini se kako trenutačno takvi treneri najbolje prolaze, ovosezonski najbolji primjer je Bayer Leverkusen i Xabi Alonso. Igrači upitani za nevjerojatnu sezonu bez poraza do sada uvijek opisuju kao produkt intenzivnih treninga.
Hajduk je još daleko od izgrađivanja tog sustava. Nisu bile dovoljno niti razdvojene funkcije kod dovođenja igrača i trenera, a kamoli da bi se gradio nekakav novi DNK. Dapače, ostat će dojam nakon ove sezone da su se dovodili igrači, a ne gradila ekipa. A to su dvije različite stvari. Bio bi grijeh kazati da nema dobrih stvara. Promocije igrača iz akademije, neešto na što je Hajduk osuđen, djeluje zapravo dobro. Niko Sigur jeste produkt slučajnosti, ali Prpić, Hrgović i ponajviše Pukštas imali su prirodan put iz Akademije u prvi sastav. Tako da taj dio dobro radi, iako bi se moglo postaviti pitanje rada na karakteru igrača u omladinskim pogonima, ovako sa strane djeluje da se ne radi dovoljno. Može se postaviti i pitanje onog uspjeha u Ligi prvaka mladih. Je, Hajduk je došao do finala, ogroman uspjeh, ali je po putu manje-više igrao 5-4-1 i iskontrirao protivnike zvučnijih imena. Ali pitanje je koliko će tih mladi, ako ikad ozbiljno zaigraju za seniore, uopće ikada igrati taj sustav. Hajduk to u Hrvatskoj rijetko do nikad ima priliku igrati. Čini se da je u ovoj situaciji prestiž koji se postiže ovakvim uspjehom nadigrao potrebe pripreme igrača za prvi tim.
E, sad, problemi s ovom potrebom ovakvog sustava. Relativno dobro pratim domaći nogomet i dojma sam da trenutno ne postoje u domaćim okvirima osobe koje bi mogle preuzeti neko od ova dva organizacijska mjesta, člana uprave i sportskog direktora. Postoje dva-tri trenera koja bi se uklopila u one potrebe DNK i intenziteta, ali dio njih je ipak na pozicijama da su Hajduku generalno nedostižni. A sve će ovo biti teret novog predsjednika, čim ga se imenuje. Nikako lak posao, dapače, kašeta brokava kako bi se kazalo. Jer prava na neku ozbiljnu pogrešku jednostavno nema.
Sve ovo znači da će sljedećih dana i tjedana biti usijano na Poljudu, posljedično i u medijima. Ali unatoč pritisku javnosti (kvragu, i sam čekam bijeli dim kao da mi od toga život ovisi), sad je na unutrašnjim strukturama da pažljivo i pametno odrade svoj posao, najbitniji koji će odraditi u svom mandatu. Jer koliko god sada izgledalo da je sve palo u ambis, Hajduk i dalje ima sjajne početne pozicije za sljedeću sezonu. Dosta je stožernih igrača na višegodišnjim ugovorima, ekipa se ne bi trebalo radikalno mijenjati. Istovremeno, financijska situacija, unatoč svim medijskim prozivanjima o “all in” taktici, bolja je nego kao kod konkurenata. Hajduk nema teret od 16 milijuna eura kreditnih obveza kao Rijeka, niti treba 60 milijuna eura za servisiranje pogona kao Dinamo. Iako su mnogi skloni depresiji, kao naš Piksi, situacija uopće nije crna toliko. Dapače, ukoliko se se dovede prave ljude u sustav, Hajduk bi i sljedeće sezone trebao biti jedan od favorita za titulu.
