Mordor se opet pokrenuo, ali to je već prožvakana priča na koju smo navikli, iako te njihove pokušaje nikad ne treba ignorirati. Uglavnom, opet se upinju dokazati kako mi svi skupa zapravo i ne zaslužujemo bolje, orjunaši, huligani i jebivjetri iz dinarske Hrvatske i zaslužuju sve loše što im se događa.
Ima i dobar dio hajdučke javnosti koja prihvaća taj narativ, a tek to je tužno.
Nama upornima ne ostaje ništa drugo nego nastaviti svojim putem, a smatramo da smo dužni neke analize i propitivanje uzroka koji su doveli do stanja u kojeg smo upali zadnjih mjeseci. Medijskim narativima ću se vratiti malo kasnije.
U klubu je uspostavljen sustav nadzora, izbora, svi ti procesi se unaprjeđuju već godinama, ponekad se i griješilo, potpuno očekivano, ali u ukupnom zbroju sve to ide prema naprijed u poslovnom smislu, samo pokvareni ljudi to mogu negirati.
Ono gdje već godinama šteka, ne treba to posebno elaborirati, jest – sportski sektor. U kojemu i dalje sve nekako dolazi u ovisnosti od momenta, kadra, a ključno je – malo što mi zapravo svi skupa znamo o tom segmentu. Osim da je ponekad dobro ili solidno, a najčešće nije.
I ključna riječ je u samom naslovu. Naime, poslovni segment baš zbog dobrog sustava nadzora, uz sve probleme – napreduje. Taj poslovni segment je, na koncu, unaprijedio i prvu momčad, s budžetom koji je prije deset godina zvučao kao teški science-fiction, došlo se do nekih imena koje nismo niti sanjali.
Međutim, pitanje se nameće samo po sebi – tko nadzire sportski sektor?
Ako se pogleda hijerarhija, sportski direktor je glavni u tom segmentu, ispod njega su skauti, šef akademije, trener.
A sve to skupa nadzire – uprava. Koju nadzire NO. A među tih osam, sad sedam ljudi nema nikoga tko ima ikakva iskustva u nogometu.
Kad pričamo o uspješnim sportskim projektima na ovim prostorima, meni je uvijek blesavo ići dalje od Splita, u kojemu je svojedobno funkcionirao najbolji evropski klub u jednom ne baš malom sportu u cijelom jednom stoljeću. Naravno, kao i uvijek pričam o Jugoplastici i kad god razmišljam što treba napraviti u Hajduku ja se pitam kako je to bilo koncem osamdesetih na Gripama.
Taj klub je imao svoj stručni savjet, sastavljen od veterana kluba, koji su tad bili u najboljim godinama, a neformalni šef te skupine je bio Aco Nikolić, čovjek koji nije bio u klubu, ali se njegova riječ slušala. Imao je i člana uprave zaduženog za struku, i nije se moglo dogoditi da neki predsjednik, koji je došao tu kao sposoban čovjek iz poslovnog svijeta – bira trenera.
Stručni savjet se savjetovao, pričao s Acom Nikolićem i došao do rješenja. Neki no name pomoćni trener iz beogradskih klubova.
I bilo je upitnika među članovima uprave, o novinarima i navijačima da ne pričamo. Ostalo je legenda.
Sportski direktor u Hajduku ima potpuno krive suradnike, pritom mislim na one iznad njega, ne na one ispod njega, o kojima zapravo pojma nemam, osim da ih ne nadzire nitko stručan.
Bilo bi jedino logično da sportski direktor ima čovjeka u upravi i barem troje četvero iskusnih, neovisnih, stručnih i dobronamjernih ljudi s kojima će se savjetovati o svemu.
Hajdučka zajednica je super ideja, i bez obzira što trenutno ne izgleda tako, u konačnici će donijeti puno dobroga klubu, ali to doslovno treba preslikati na sportski segment kluba.
Znam, reći ćete kako imamo veterane takve kakve imamo – i doista ih ima svakakvih, od nepoštenih, patološki egoističnih, do doslovno zločestih i politički obojanih. Ali nitko me ne može uvjeriti da ne postoji troje ili pet ljudi među njima koji bi čista srca i bez agende htjeli pomoći. I znali, što je barem jednako važno.
Sustav, nadzor sustava, procesi i nadzor procesa su jedini način za napredak.
Nikakav Livaja ili Perišić ne mogu riješiti problem luzerskog mentaliteta ni manjka motoričnosti u Hajdukovih igrača. To može promijeniti samo sustavno odgajanje motoričnih pobjednika.
Baš kao što Lukša Jakobušić, Ivan Kos ni Marin Brbić nisu mogli riješiti sve poslovne probleme Hajduka. Niti će to sutra učiniti Elon Musk ili Bill Gates ako dođu na čelo kluba.
To može učiniti samo sustav i promjena paradigme. To moramo učiniti svi zajedno.
Ne postoji taj jedan heroj koji spašava stvar, to ima samo u holivudskim filmovima i informativnim emisijama HRT-a. U stvarnosti se svatko mora pobrinuti za svoj dio posla i biti heroj koji će spasiti svoj dio.
I kad sam već spomenuo sve te tipove koji dođu u Hajduk, pa onda odu, nevjerojatna mi je jedna metamorfoza koju svi nekako prođu u tom periodu od dolaska do odlaska.
Znam da Hajduk troši, znam da je pritisak velik, ali nemojmo se zajebavat – definitivno ga imaju svi u ovoj zemlji koji su prisiljeni živjeti tu s plaćama koje imamo i sa sustavom koji vlada, nitko mi ne može reći da je lakše radit u škveru koji je u stečaju za 800 eura plaće nego bit predsjednik Hajduka za nemam pojma, valjda 3 ili 4 tisuće eura.
Ono što mene fascinira je kako ti ljudi dođu puni ideala, puni priče o navijačima, članovima, procesima, a onda kad dođu u klub fiksacija postaje titula i sportski uspjeh, po mogućnosti prečicama.
Sinoć sam se u jednom društvu pokušao našaliti – svi dođu u klub čitajući Telesport, Dalmatinski i Trafiku, a nakon nekog vremena u klubu se zakače na Studio 4 i Sportske novosti.
A onda sam shvatio da uopće nije smiješno.
