Poljuljan osjećaj sigurnosti i povjerenja, unutarnje uznemirenje, strah, nedostatak emocionalnog doživljavanja, poteškoće sa spavanjem i/ili nemogućnost da se prestane misliti o događaju iskusi gotovo svatko nakon izlaganja traumatičnom događaju. Većina ljudi se uspijeva vratiti u ravnotežu u relativno kratkom vremenu, reakcije se povlače nakon nekoliko dana. Kada stresni odgovor potraje dulje može se razviti PTSP.
Tako o postraumatskom stresnom poremećaju u svom znanstvenom radu piše Marina Letica Crepulja s Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci. I tako me potiče da razmišljam jesam li došao u konstantno stanje PTSP-a zbog Hajduka. Neke dvije sezone to je bilo OK, nije se previše stresa stvaralo, ono malo europskog što je i bilo nekako se kroz koji tjedan pročistilo. A onda je stigla ova polusezona.
Od starta sezone Hajduk nije djelovao uvjerljivo. Čak i one Lekine i Karoglanove serije bez poraza nisu bile najuvjerljivije prezentacije, to je bilo na 1:0, s uvijek nekim traumama pri kraju dvoboja. Al’ jebiga, pobjedi se, brzo taj stres završnice utakmica isperu ona tri boda i gledanje tko je sljedeći protivnik. Na kraju se sve obilo o glavu u ovoj polusezoni, kad sve što je moglo krenuti krivo je krenulo. Broj ozljeda je dramatičan, može se pričati kako je dobar dio mehanički, ali pobogu odakle i tolike mehaničke, kako nitko drugi nema slične probleme? Ionako spora igra se usporila, djelovalo je to na terenu kao mučenje od 90 minuta u kojem je postići gol prava pučka veselica, onaj sezonski događaj kad se čitavo mjesto okupi i oduševljeno se prepusti slavi. Sad je to već višemjesečno mučenje, a ne praćenje nogometnog kluba.
Kad se pogleda na uzorku od 20-ak godina, praćenje Hajduka jedan je koncentrirani oblik stresa, još je i najbolje bilo kad se rano ispadalo iz borbe za titulu. Nekako je onda lakše pratiti, eventualno psihološki sustav tijela napadne kakvo bizarno izdanje na pojedinačnim utakmicama, ali ne traje dugo. Ovakav scenarij gdje u polusezonu uđeš kao prvi favorit, a onda u rijetko viđenom nizu sve baciš niz rijeku, e to je mnogo opakije po život. Jedino što sad pošten navijač Hajduka može napraviti je okrenuti se sljedećoj sezoni i nadati se da će se neke greške ispraviti.
Svi imaju koju kazati o zbivanjima posljednjih tjedana, pa da i ja kažem. Čekao sam neko vrijeme jer jednostavno mi je trebalo da dođem sebi, sjećate se, PTSP zna djelovati razarajuće. Lukša Jakobušić je morao otići. Sam je rekao da ako ne ostvari uspjeh, a zna se što je to, da će otići. Nije se trebalo niti ući u rasprave treba li ostati. Nekad je jednostavno dosta, suradnici se zasite i moraju otići, tako zna biti i s igračima. Imao je Jakobušić dvije falinge u sportskom segmentu kluba koje su dosta kumovale ovom proljetnom raspadu. Petljanje u sami odabir trenera i igrača, kao i popusti nekim igračima da se ipak ponašaju slobodnije nego su trebali te onda posredno i rušenje autoriteta trenera time.
Ni ne sumnjam da je sad bivši predsjednik Hajduka htio najbolje, uostalom i napravio je masu, zasigurno najbolji predsjednik kluba u neovisnoj Hrvatskoj. Cinici bi doduše kazali kako to i nije neki problem postići, ali Jakobušić je stvarno podigao dosta segmenata kluba na visine na kojima nikad prije nije bilo. Pitanje je tu i osobne satisfakcije, jasno da čovjek hoće napraviti najbolje ono što radi. No, na kraju je ispao promašaj, u ključnoj sezoni se temeljito zakazalo.
Dojma sam ipak da se njegov odlazak mogao i drukčije napraviti. Ostaviti ga do kraja sezone, a već dovesti onog koji će ga nakon toga zamijeniti. Da se čovjek uigrava i da se skupa sa starim predsjednikom može upoznati s unutarnjom dinamikom kluba. No, na kraju kad se broji i oduzme, tko sam ja da poslovno savjetujem, nikad nisam imao ni obrt, kamoli firmu. Ja to samo ovako nekako logično.
I to je to, sad idem nastaviti liječiti svoj PTSP, gledati do kraja sezone utakmice na način da promatram koga bi bilo dobro ostaviti i sljedeće sezone, a kome se zahvaliti. I uplatiti neku misu da se odabere dobar trener. Jer pratim nešto nogomet po Europi, nekako to na kraju ispadne da su u vrhu uvijek klubovi koji na trenerskoj poziciji imaju dobrog stručnjaka, pa na koji god način dobrog. Motivator, taktičar, fundamentalist, sve može proći. Ali mora biti kvalitetan i znati žonglirati s egom dvadesetak nogometaša koliko se obično kroz sezonu koristi. Eto, dok se tome nadam spremam se gledati hoćemo li napokon odigrati utakmicu u kojoj ćemo normalno razbiti Rudeša, a ne se mučiti kao u dosadašnja tri susreta.
