Stanovanje, kupovina prvog stana i podstanarstvo teme su koje zaokupljaju mlađu populaciju u Hrvatskoj i to naveliko. Kad kažemo mlađu, mislimo na dosta onih do 40 godina, jer je situacija takva da se do tih godina najčešće povlači pitanje stanovanja, ako niste u rubrici onih sretnih s nasljednim nekretninama.
Prepoznaju to i političke opcije za buduće izbore, pa manje-više svaka koja je objavila program ima svoj prijedlog kako poboljšati ovo stanje. Most primjerice namjerava ukinuti porez na prvu kupljenju nekretninu, što je pomalo apsurdno s njihove strane. Naime, takvo što već je postojalo do 2016. godine, a onda je Vlada u kojoj je i Most bio to promijenila i uvela tri posto za sve kupnje. Most bi sa svojim koalicijskim partnerima smanjio i porez na iznajmljivanje. Možemo bi pak gradilo zgrade za povlašteni najam, pronalazeći novac u dodatnim prezima bankama i prodajnim lancima. Što je u načelu vjerojatno dobra ideja, ali zapravo je nejasno tko bi to proveo na terenu, jer uz lošu logistiku to omogućuje neke nove zagrebačke Sopnice, što se na kraju nije pokazalo najidelanijim rješenjem.
HDZ je bio najosebujniji u svojim planovima, oni bi da stanodavci najmoprimcima naplaćuju neku povlaštenu svotu, a onda bi ih država dotirala do tržišne cijene. Što bi značilo novu birokraciju, koja bi onda procjenjivala kolika je zapravo tržišna cijena. Hrvatska praksa dokazuje kako u takvim situacijama nastaju marifetluci i teško je uvjeriti prosjećnog čovjeka da ne bi bilo nabijanja cijena, gdje bi se onda taj ekstraprofit dijelio na zadovoljstvo i birokrata i najmodavaca.
Kako bi onako plastično provjerili stanje s najmovima, malo smo bacili oko na oglasnike. I podaci nisu optimistični za one koji traže neki stan za živjeti uz pristojnu cijenu. Tako smo provjerili visinu najma za stanove od 40 do 48 kvadrata, koji su neki pristojni minimum za mladu obitelj bez djeteta. Ali baš minimum, ta kvadratura ne obećaje sama po sebi posebnu spavaću sobu. Dakle, ako u Splitu ovo tražite, platit ćete od 600 do 900 eura u prosjeku, ovisno o lokaciji, stanju samog objekta te pohlepe vlasnika. Uspjeli smo doduše pronaći jednog od 450 i jednog od 500 eura, koji se nalaze u prizemljima kuća. Tu je i jedan klasični u zgradi na Mejama od 450 eura, ali obzirom na stanje tržišta za pretpostaviti je da postoji neka kvaka s time. Najskuplji u ponudi je 1.600 eura mjesečno u samoj jezgri Splita.
Zagreb je nešto jeftiniji, ali ne puno. Većina koji se nude su u rasponu od 550 do 800 eura. Kao neka greška u Matrixu je dobro sređen stan od 48 kvadrata u zgradi na Sveticama za 400 eura, a ima i jedan od 470 eura u Španskom, no on je u dosta derutnom stanju. Najskuplji u ovoj kategoriji što se tiče metropole je stan koji se mjesečno naplaćuje 1.000 eura.
To su jednostavno cijene koje su velika opterećenja parovima i nije nimalo jednostavno ih plaćati bez da utječu na kvalitetu ostatka življenja. O tome koliko je samcu teško plaćati ovakve najamnine je zapravo besmisleno pričati i pisati. Dvije trećine prihoda bi mu uzelo da ima prosječnu plaću u RH, a nemojmo se zavaravati, većina mladih nema prosječnu plaću. Postajemo kao veliki gradovi u Americi, gdje je mladima zapravo nemoguće da imaju samostalno stan u najmu.
Veliki problem politike koja tek sad, u 2024. godini otkriva ovaj problem, njihovo je držanje vreće. Već smo pisali kako je nekretninska kupoprodaja dugi niz godina bio sektor u kojem se prala lova od ilegalnih poslova, a nije tajna ni da je bankama odgovarala visoka cijena nekretnina zbog njihovih bilanci. U takvom rasporedu snaga jasno je da oni nesretniji među nama koji su tražili stanove nisu nikako mogli na zelenu granu. I treba tu napomenuti jednu stvar. Teretiti samo HDZ za ovo bilo bi krivo, niti Kukuriku koalicija u njihovim godinama vladavine nije napravila ništa po ovom pitanju, a kako napisasmo, i Most je s HDZ-om sudjelovao u ovakvim politikama.
A rješenja ima. Po Europi postoje dobri primjeri, pogotovo se tu ističe Španjolska koja pokušava riješiti na rangu zakona, dok su neki gradovi to krenuli već prije. Zabranama turističkog iznajmljivanja u nekim zonama te komunalnim porezima na prazne nekretnine. Koje često u ljetnim mjesecima ne budu prazne. Imali smo zanimljivo rješenje i u domaćim vodama, ali na kraju ga je sabotirala država, da ne kažemo vlast.
Naime, u jednom malom dalmatinskom gradiću oni na vlasti su došli na ideju da izgrade dvije zgrade i daju ih u povlašteni najam mladim porodicama. Striktno za život, ne za rentanje dalje. I onda bi 11 godina imali povlaštenu stanarinu ako tamo žive, poslije čega bi mogli ići i u otkup, a plaćena stanarina bi im se računala u to. I nije trebalo biti veze imate li nekakvu nekretninu van tog grada, demografska se motivacija krila iza plana, željelo se povećati broj stanovnika. Zgrade su trebale biti na pristojno atraktivnim lokacijama, a ne bogu iza nogu.
I gdje je idela pala? Na državi, koja nije napravila prijepis tih zemljišta kojima je bila u vlasništvu. Doslovno su sabotirali lokalnu zajednicu, kojoj na vlasti nisu bili oni državno vladajući. Koliko znamo ideja lokalnih vlasti i dalje je sprovesti plan, ali s kupnjom drugih, privatnih zemljišta. To će nažalost u konačnici dignuti i zaštićenu stanarinu. No, kako država ne daje ruke, neka druga opcija ne postoji.
Tu je zapravo i riješenje najvjerojatnije. Lokalnim zajednicama prepisivati terene u vlasništvu države, a potom im kroz kreditiranje recimo HBOR-a omogućiti gradnje koje neće biti toliko skupe i nakon kojih će se moći ponuditi niska najamnina za one koji bi živjeli tu. Dodatni benefit bio bi i demografski poticaj, nemojmo se lagati, mladi parovi lakše bi išli na proširenje porodice ako imaju siguran i jeftiniji smještaj. No, dok država gleda tko je gdje na vlasti i koja je njihova osobna korist tu, sreće neće biti. U centru Splita plaćat ćete i 1.600 eura mjesečno za 45 kvadrata.
