Lani je 60 milijardi kuna potrošeno na kupnju nekretnina. Od toga je 30 milijardi plaćeno u gotovini, kešu kako bi se narodski kazalo. Sad razmislite o tom podatku, 30 milijardi kuna netko je vlasnicima nekretnina bacio na stol i oni su to prodali. Cijene stanova kreću se od 150 tisuća eura naviše za bilo kakav ozbiljan stan, a i oni manji apartmanski, kako bi se reklo, ne idu za ispod 120 tisuća.
Moglo bi se sad to financijski i knjigovodstveno analizirati, ali mogao bi se uključiti i zdrav razum. Koji nalaže da se napiše kako je u ovom trenutku u Hrvatskoj u tijeku veliko pranje prljavog novca. Jer, da vas pitam, koliko ljudi znate koji mogu na stol nekom baciti 200, 300 ili više tisuća eura? Ja jako malo, a imam i poznanika koji svakako idu u rang imućnih. Inače, da vam oslikamo o kolikim novcima se radi. Najčešća novčanica eura je ona od 100 eura. Znate li kolika je težina takvih eura potrebnih da se u kešu kupi 30 milijardi kuna nekretnina. Ukupno 300 tona novčanica. Nije pogreška, tri puta smo provjeravali računicu. Ta je bankota teška 7,5 grama, pa sami izračunajte ako ne vjerujete. Čak i u onim novčanicama od 500 eura koje navodno postoje to je 60 tona novca. Šezdeset tona.
Nekretnine kao sidrište prljavog novca nisu neka velika novina. Prije 15 do 20 godina se tako nešto prvi put masovno dogodilo. Kad su “kontroverzni poduzetnici” sa stranica crne kronike svoje zarade legalizirali kroz nekretninski posao te do danas postali respektabilni građevinski poduzetnici koje ni mi novinari više ne smijemo zvati kotroverznima, u strahu od tužbi. Danas su oni ovi koji prodaju nekretnine.
Lani je pak nastao taj tihi stampedo kupnje, vjerojatno uzrokovan najavama prelaska na euro. Što je do sada u Europi gotovo pa u pravilu značilo dizanje cijena nekretnina. Pa da ljudi ipak na vrijeme oplemene svoje spremljene novce. Doduše, time su stvar doveli do apsurda, cijene nekretnina kod nas odletjele su u nebo i prije prelaska na euro, jer je potražnja postala nevjerojatna. Da se razumijemo, nisu sve nekretninske transakcije pranje novca, ipak smo mi država gdje još ima ljudi koji pod madracom čuvaju novce. No, usudit ćemo se kazati kako je 2/3 tih transakcija nešto što bi u normalnim državama aktiviralo službe koje se bore protiv pranja novca.
Ova godina će, čini se, biti i izdašnija po tom pitanju. Imam primjer poznanika koji se doseljavao iz Zagreba u Split, trebao kupiti stan za 200 tisuća eura, a onda bi vlasnica s tim novcima i kreditom kupila kuću od poal milijuna eura. No, onda mu je posao propao. Jer je vlasniku kuće netko došao sa 600 tisuća eura keša i doslovno ih bacio na stol. Uspio je naći stan, malo lošiji, malo skuplji, ali takva je situacija.
Priča je jednostavna. Škugorove su zatekli u marifetlucima jer su stvarno pretjerali, ne možeš ne primjetiti pola milijarde kuna na računu umirovljenika. Ali svi mi se otvoreno moramo zapitati koliko je mnogo manjih, pametnijih malverzacija prošlo na slične načine, koliko je onih koji su se zbog pozicije ili ispravne stranačke knjižice omastili? Škugori su novac išli utapati kroz nekretnine, svi to kod nas rade. Preglupa smo nacija da bi se mi bavili nekakvim kompliciranim akcijama pranja, ne daj bože stcarati biznis kroz koji bi se onda provukli novci.
I tako, imamo jedno veliko pranje sredstava zarađenih na kojekakve načine, imamo državni aparat koji miruje jer ne želi talasati, koliko li je samo njihovih koji to trenutno rade. A stoka sitnog zuba ako želi neke kvadrate mora dignuti kredit po sve nepovoljnijim kamatama i onda preplatiti stan zbog kokšara koji okolo nose torbe pune novca. Možda bolje nismo ni zaslužili, desetljaća inertnosti prema malverzacijama dolaze nam na naplatu.
