U naslovu sam upotrijebio dvije nehrvatske riječi, nimalo slučajno, jer ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek me jučer na panelu posvećenom Nacrtu prijedloga zakona o hrvatskom jeziku održanom prvog dana MFK na splitskim Gripama gotovo uvjerila da to neće biti problem, bez obzira na sve ono što se piše o tom zakonu.
Da, prvi dan je počeo možda i najvažnijom temom što se kulture tiče, jučer smo najavili vatreno otvaranje, jer iskreno smo očekivali više od tog panela. Ipak, ministrica je vrlo elokventno branila taj zakon, i toliko je bila uvjerljiva da sam joj skoro povjerovao kad je rekla da u ovom zakonu nema ništa što bi moglo dovesti do zlouporaba i problema kod korištenja jezika na način na koji će neki likovi jednog dana proglasiti nepoćudnim.
Kažem skoro, jer podsjetila me na to da ne vjerujem političarima ni kad darove nose u jednom trenutku sama ministrica kad je spomenula svojeg šefa, kako to poslušne ministrice i još poslušniji ministri i nižerangirane političarke i političari već rade po defaultu u svakom javnom nastupu. Sjetio sam se da je tako i Andreja Veličanstvenog užitak slušati kako govori dok čovjek ne krene razmišljati o činjenicama.
Nakon tog poprilično ispuhanog panela je krenulo ono zbog čega smo na Trafici godinu dana jedvačekali ovaj festival, a krenulo je s onim što je meni kao ljubitelju književnosti najčešće dosadno i nerazumljivo, a to je poezija.
Posebno sam bio razočaran jer se nisam prethodno informirao, pa sam očekivao nešto sasvim drugo i po mojem guštu, naime u gostima udruge SpLitera je bio crnogorski Fokalizator, a kako sam prošle godine slušao fantastičan panel o crnogorskom političkom trenutku, željno sam očekivao nastavak.
Umjesto nastavka kojem sam se toliko radovao dočekala me – poezija. Ajde, stisnuo sam zube i nakon vrlo zanimljivog uvoda kojeg su dali domaćin Edi Matić i gost – domaćin Vladimir Vojnović, odlučio poslušati Jelenu Nelević, Tijanu Radulović, Borisa Đurovića i Andriju Radovića.
Kad ono – čisti grunge. Ostao sam oduševljen poezijom koju su pročitali, od izbora tema, same poetike do interpretacije. Zabrinuo sam se za zdravlje, tj. za novčanik, jer do sad je postojala barem jedna vrsta književnosti koju ne kupujem kompulzivno, a svidi li mi se još koji pjesnik – neće na dobro.
U svakom slučaju, crnogorski grunge poetski stil je za čistu peticu. Ne, nije to službeni naziv, vjerojatno ima to sve skupa neki svoj meni nepoznat naziv, ali ja sam ga odlučio tako zvati.
Kad sam spomenuo kompulzivno kupovanje, upozorenje za ovisnike o književnosti. Naime, prošle godine sam pisao na tu temu, nije zdravo ući na MFK s novcem, ali lani većina izlagača nije primala kartice, pa je bilo lakše apstinirati. Ove godine je većina štandova opremljena POS-ovima, pa pripazite. Jer izbor je strašan, a i sniženja su privlačna.
Nakon kraće pauze i haračenja bankovnog računa, na binu je uz Katju Grcić izašao Ivica Jakšić Čokrić Puko. Ili jedan od njih, kako je sam rekao. Heroj mojeg Brača, borac protiv najveće pošasti moderne Dalmacije – turizma. Ali ne samog turizma kao takvog, nego – ovakvog turizma.
Prepričavati Pukotove priče i digresije je nemoguće, napomenut ću samo da je formalno jučer na Gripama predstavljao svoju novu knjigu Sto godina trudnoće, u kojoj – po njegovim riječima, njegov alter ego pod nazivom Idiot Prvi i koji živi u Bolu, dobiva pismo od svojeg drugog alter ega pod nazivom Idiot Drugi, a koji živi negdje u svemiru dvije tisuće godina u budućnosti i koji traži od njega da spasi svijet od propasti koju donosi turizam.
Molila je publika zajedno s Pukotom za spas zemlje, bila je to mješavina liturgije, performansa i promocije knjige, u svakom slučaju nema uopće smisla pokušat to sve skupa opisivati, jednostavno ste trebali biti tamo.
Za konac prvog dana – poslastica za sve one koji pamte neka davnija vremena, naime Kruno Lokotar je ugostio osnivača kultne Biblioteke XX vek, Ivana Čolovića i povjesničarku Dubravku Stojanović, koja je napisala dvije povijesne knjige o toj beogradskoj biblioteci koja je pronašla put do polica svake poštene disidentske kuće u bivšoj Jugi.
Počelo je modrićevski, na Lokotarovo pitanje kako je došao na ideju za biblioteku Čolović je rekao da se ne sjeća, jer davno je to bilo, ali poantu je na koncu dala povjesničarka pored njega koja je sažela cijelu namjeru biblioteke u par rečenica, rekavši kako je na ovim prostorima zapravo najveći cilj – preživjeti. I uz to sačuvati za sebe neki mali prostor slobode, a XX vek je pokazao da se to ipak može u svim sustavima.
Platiti taj prostor slobode manjkom u egzistencijalnom smislu, ponekim gubitkom posla ili nekakvim maltretiranjem od strane struktura je zapravo vrlo jeftino u odnosu na važnost tog prostora slobode, dodala je.
I taman kad sam htio zaključiti ovaj cijeli izvještaj tom važnom rečenicom koja kao da je ispala iz programske sheme ovog portala, gospođa Stojanović je rekla još nešto:
“Mi smo zbog svojih izbora ostali na marginama, vrlo mali, ali smo baš takvi užasno nervirali sve vlastodršce.”
Danas je drugi dan, čitamo se opet sutra.
