Prva asocijacija na spomen imena Chuck Schuldiner je „otac“ death metala, mada on to nikad nije prihvaćao. No, taj čovjek bio je puno, puno više od crtice u povijesti jednog glazbenog (pod)pravca. Bio je i ostat će kultna figura metala, nemirni duh u vječnom kretanju prema naprijed, vizionar.
Glazbeni put Chuck je započeo s devet godina kada je nakon tragične smrti starijeg brata dobio svoju prvu gitaru da, kako su roditelji smatrali, lakše podnese taj gubitak. Dakle, jedna smrt ga je približila glazbi. Prvi band bio mu je Mantas, sa 16 godina napustio je školu (u intervjuima je govorio da mu je to bilo malo žao jer da nije glazbenik, htio je biti veterinar ili kuhar) i tako je sve krenulo. Nekima je to možda zvučalo samo kao brutalna erupcija buke.
Godina je 1983., thrash metal zavladao je scenom i inspirira gomilu novih bandova pa i Mantas koji je pod tim utjecajem promijenio naziv u Death jer je glazba koju su svirali tražila brutalniji, ekstremniji, jači, šokantniji naziv banda (a nekako je to i odgovaralo jer im je prvotna motivacija proizlazila iz horor filmova). Naravno, zbog naziva su bili poprilično često žrtvama raznih predrasuda, sam naziv nije značio da su bili protiv života, da su podržavali bilo kakvu okrutnost prema životinjama i niz negativnosti koje su se izrodile vezano općenito uz death metal. Bitna je bila glazba, uvijek i samo glazba, stihovi, poruke (nikakva ideologija) koje je Chuck kroz svoju glazbu slao publici na svoj način.
Od 1987. do 1998. je band izdao ukupno sedam studijskih albuma (za one koji žele znati više, ili one koji znaju da se ne ispusti i ovaj detaljčić – 1986. izdan je demo album „Mutilation“ s tri demo snimke). Ukupno gledano reklo bi se malo, ali toliko moćno i utjecajno. Kroz sve te albume, Chuck je bio vokalist, gitarist i tekstopisac, a svoje uloge u bandu su našli mnogi glazbenici, maksimalno su uspjeli ostati tijekom dva albuma. Chuck nije bio savršen, budimo realni, nitko nije, imao je jak i težak karakter i tražio je od svih dvjesto posto predanosti glazbi. Kao osoba je bio sramežljiv i simpatičan, zaraznog osmijeha i blagog pogleda, suzdržan, pristojan i karizmatičan. Sam za sebe je govorio da je vrlo pozitivna osoba prema svemu onome što znači biti čovjek. Na sceni je djelovao u potpunosti suprotno kad bi pustio taj svoj žestoki i brutalni vokal, Evil Chuck.
Prva dva albuma „Scream Bloody Gore“ (po mnogima prvi pravi death metal album) i „Leprosy“ mračni su, tematika je bazirana na horor filmovima i fantazijama što je Chuck-a okupiralo u mladenačkim danima, dok naslovnice albuma bliješte od jarkih boja.
Albumi „Spiritual Healing“ i „Human“ (najprodavaniji album) predstavljaju značajan korak dalje na autocesti složenosti kojom je ovaj bend vrlo uspješno vozio. Chuck postupno odbacuje adolescentske lirske brige i inspiraciju crpi iz osobnih i svakodnevnih problema i previranja, iz društva i užasa stvarnog života. Melodičnost postaje bitan element, a na albumu Human progresivnost i tehnička kompleksnost je sve vidljivija.
Albumi „Individual Thought Patterns“ i „Symbolic“ (po mnogima najbolji album Death-a) bili su još složeniji i više tematski usmjereni prema budućnosti, ali i dalje je ljutnja izbijala iz pjesama.
Zadnji album „The Sound of Perseverance“ (ujedno posljednji na kojem je Chuck vokalist) zna se doživljavati kao crna ovca u ovom nizu albuma jer je drastičan odmak od death metal klasika do prog metala, a kao i „Symbolic“ se ubraja u najbolje metal albume ikada. Osobno mi je taj album najbolji, izdvojit ću instrumental „Voice of the Soul“ (meni jedno od najboljih glazbenih djela ikad), jedan od ukupno dva instrumentala koje je Death snimio na svih sedam albuma.
Svaki album je bio drugačiji i bolji od onog prethodnog, a svi su imali taj prepoznatljivi zvuk Death-a. Kako se glazbeni izričaj mijenjao prema kompleksnijem i melodičnijem zvuku, tako se i vokal blago mijenjao i prilagođavao, a Chuck je rastao na izvanredan način kao glazbenik i tekstopisac.
Posljednji album dao je naslutiti da je vrijeme za nešto novo i drugačije, Chuck je bio razočaran glazbenom industrijom i onim što je Death postao te je odlučio sve „dokrajčiti“ svojim vokalom, zatvoriti jedno poglavlje. Od nastanka do kraja banda, Chuck je imao jednu epizodu kad se 1986. nakratko bio pridružio kanadskom thrash metal bandu Slaughter.
Godinu dana nakon zadnjeg albuma je Chuck pokrenuo novi band, Control Denied, u kojem je bila većina tadašnje postave Death-a, ali ključna razlika bila da je Chuck samo svirao gitaru i pisao pjesme. Onako laički bi se moglo reći, ako vam je pasala glazba Death-a, ali ne i Chuck-ov vokal, onda trebate poslušati Control Denied. Band je 1999. izdao prvi i jedini studijski album „The Fragile Art of Existence“ za kojeg se može reći da je čak bio i proročanski jer je iste godine Chuck-u dijagnosticiran tumor moždanog debla. Borio se, bilo je čak naznaka da mu je puno bolje i da je uspio, radio je na novom albumu, ali nažalost, bolest je bila jača i Chuck je umro u prosincu 2001., sa samo 34 godine.
Osam albuma koje je Chuck objavio tijekom svog života bili su njegovo odrastanje, njegova osobna evolucija koja je ujedno odražavala i evoluciju jednog glazbenog (pod)pravca. Nisu to bile lake note za široke mase, bila je to kompleksna i tehnički zahtjevna glazba koja od publike traži da sluša, čuje i osjeti.
Za kraj, pozvat ću vas da poslušate nešto od te glazbe, bilo pjesmu, bilo album, ili čak snimku nastupa uživo (Live In Eindhoven 1998. ili Death – Live in L.A., obratite pažnju što je Chuck govorio nakon svake pjesme).
