Urednik ovog portala izbombardirao vas je sa zanimljivostima sa sinoćnjeg derbija, ali to vam na kraju nije najbitnije. To su utakmice u kojima statistika, faze igre, taktika, tehnika i ostali bakrači nisu bitni. Pamte se rezultati. Sjećate li se onih 1:0, kad je Ohandza zabio gol? Samo se najzadrtiji kroničari sjećaju kako je to valjda bila jedina situacija kad je lopta bila blizu Dinamovog kaznenog prostora, Hajduk se devedeset minuta grčevito branio, što je u posljednjih 15-ak utakmice preraslo u čistu paničnu obranu. Ali koga briga, pobjeda je ostvarena, u historijske knjige ide samo da je bilo 1:0.
Tako i sinoć, zapravo koga će za tjedan dana boliti briga je li Petković mogao riješiti dvoboj, je li Dinamo 65 minuta kontrolirao dvoboj. Bljesak najvećeg genija domaćih travnjaka i klasični američki gol sa zvukom sirene i u godišnjacima i na Wikipediji samo ostaje da je bilo 1:2. Hajdukovi kibici desetak dana će se veseliti jer među ostalim se dovelo i pojačanja koja stvarno vrijede. Ali sljedeći vikend je Rijeka, novo zapisivanje u kornologije, novi meč, ponovno je samo bitno ostaviti dobar rezultat za budućnost.
Ono na što bih vam ja skrenuo pažnju je slavljenički dio. Koji mnogo govori o ekipi, njihovim željama, motivaciji i nadanjima. Dakle, kad Rokas zabija za 2:1, on poslovično hladno slavi gol, vjerojatno razmišljajući koje će vježbe danas morati odraditi kako bi popravio koji segment igre. Ali zato Zvone Šarlija prije njega trči u raznim smjerovima, ne znajući što će sa sobom. Njegova proslava govori da tu nije samo profesionalno, nego da živi ovaj klub. Sjajno je kad se poklopi dobar igrač i takav motiv.
No, hajde, nije nepoznata stvar da je Šarlija navijač Hajduka bio i prije nego je došao u klub. Ono što je za zabilježiti je ponašanje Fahda Moufija. Pogledajte njegovu proslavu nakon utakmice, kad su igrači došli ispod juga. Na početku toliko trese Livaju da se čovjek mora uplašiti hoće li najveći genijalac domaćih travnjaka dobiti kakvu trzajnu ozljedu. Kad prestane s tom opasnom rabotom, prelazi na skakanje kao da je rođen na Skalicama i da zna da sutra neće platiti niti jedno piće na kvartu, a i kruh i mlijeko će mu donijeti na vrata.
Kad smo kod slavlja, pogledajte i rekaciju dva fotoreportera kod Pukštasova gola, jebo posao, treba proslaviti… Nadam se da se radi o Hajdukovim fotoreporterima, ako ne, zagrebački klub će sigurno ispod stola prigovoriti jednoj od dvije foto agencije zbog njihove reakcije. Jasno, ako zbog međusobnih sukoba uspiju išta drugo uopće vidjeti.
Jer i to je na kraju nešto na što će ova pobjeda utjecati. Dinamo je dugo vremena u unutarnjim previranjima, samo su u posljednjih mjesec dana sve stavili na led, dolazi Hajduk dva puta u šest dana, to je bilo i bitnije od svih sukoba. No, poraz u 93. minuti pokrenuo je već lavinu, vidi se da dvorski novinari već zauzimaju strane, govori se kako Dinamo s ovakvim vodstvom ni ne može protiv Hajduka, proziva se nedovođenje pojačanja, nalaze se zamjerke Bišćanu.
Najmanje tri struje postoje, svaka ima svoju agendu, poraz protiv Hajduka na ovakav način sjajan je katalizator za napasti ove koji vode sportsku politiku, a koji su kao iz one transparentne struje, koliko god to ipak bilo pretjerivanje. Nitko gore ne želi baš potpunu transparentnost. Imaju sad psihički pad, iscrpljujući put na europsko pretkolo, još to može otići u krvavije borbe. Nije se kao dobro veseliti kad susjedu nije dobro, ali ne mogu si pomoći, uz kokice guštam.
No, za Hajduk je svejedno što se gore događa. Bolje da je kaos, ali na kraju se sve svede da trebaš odigrati dobro 36 kola. Ovo je tek prvi korak, treba ići iz tjedna u tjedan. Osjetili su igrači sad i sami kako mogu i da nema kraja dok ga sudac ne svira. Psihološka injekcija je primljena, treba je iskoristiti.
A mi navijači, na nama je sad popuniti stadion protiv Rijeke, mislim da to neće biti problem. Kao što neće biti problem niti prodati 15.000 pretplata. Makar se dizao potrošački kredit. Ne mogu lagati, maštam o sezoni u kojoj se starta na vrhu i onda do kraja se ne pušta pozicija broj jedan. Želim da čitavu sezonu gori sve. Da je svaka utakmica kao finale, da tribine gore skupa s terenom. Da nam se napokon servira to što smo zaslužili kroz godine iskupljenja i trpljenja.
