„Imao sam osjećaj kako davanjem nekog dijela sebe činim dobro drugima i sebi i taj osjećaj me smirivao, činio me vrijednim i svrhovitijim!“
Razmišljati ili postavljati pitanja „Je li danas pomaganje drugima besmisleno?“ ili „Je li bolje džabe ležat ili džabe radit“? u svim vremenima, ne samo u ovima u kojima živimo, naprosto su loše premise. Ako stvari postavimo na razinu kako pomaganje, volontiranje, humanitarni rad u svojoj najdubljoj ljudskoj, duhovnoj dimenziji i u simboličkom značenju nije samo ono što činimo za druge, nego da je to iskaz naših osobnih vrijednosti, naše humanosti i uvida kako mi jesmo ono što dajemo drugima, onda svim tim dajemo šansu ovoj civilizaciji.
Ljudi su oduvijek bili usmjereni jedni na druge, od pećinskih vremena naovamo. Povijesno gledano, uvijek su krizna, teška vremena ili prirodne katastrofe bile taj okidač za pomaganje i oduvijek su postojale i djelovale neke organizirane grupe građana, svjetovna i crkvena dobrotvorna i humanitarna društva, bratovštine, zaklade, neformalne i formalne inicijative građana koje su promicale solidarnost i volonterski rad.
I uvijek je bilo pojedinaca koji su pomicali granice i stvarali snažan socijalni kapital izgradnjom suosjećanja u zajednici s onima na rubu, drugima i drugačijima, na različite načine ugroženim i marginaliziranim. Početnom točkom uvažavanja dobrovoljnog rada i početak institucionalizacije volonterskog rada drži se 1920. godina i akcija obnove sela Esne blizu Verduna u Francuskoj, koje je bilo razrušeno u prvom svjetskom ratu zbog čega su Pierre Ceresole i Hubert Parris organizirali prvu međunarodnu grupu volontera.
Posebni povijesni moment, koji je imao efekt promjene do današnjih vremena, je, nakon Drugog svjetskog rata, pojava i aktivizam, osnivača pokreta Emmaus, Abbe Pierre, francuskog katoličkog svećenika koji je život posvetio služenju siromašnima, beskućnicima i izbjeglicama. Bio je član Otpora tijekom Drugog svjetskog rata i zamjenik Narodnog republikanskog pokreta (MRP), a 1949. godine osnovao je pokret Emmaus kako bi pomogao siromašnima i beskućnicima.
Povijesni izvori govore kako je 1954. učinio malo čudo kada se, nakon što je nekoliko beskućnika umrlo na ulici od zime, obratio građanima na radiju i pozvao ljude da pomognu manje sretnim osobama. Sve nakon toga je legenda i pokret se proširio na sve kontinente i danas ima 425 organizacija u 41 zemlji diljem Europe, Amerike, Azije i Afrike koje djeluju pod sloganom „Serve first those who suffer most”!
I naša nacionalna i lokalna povijest govori o stotinama akcija za dobrobit pojedinca, grupe, zajednice, podrške drugim zemljama koje proživljavaju humanitarnu ili bilo koju drugu vrstu krize. I to bez obzira na okolnosti, krizna ratna ili ekonomski teška razdoblja, pomagali smo drugima. To je poruka s vrha, kako bi suvremeno rekli, to je „statement“ koji treba njegovati i oni koji donose „pravila igre“.
Kada cijela zajednica prepozna važnost i posebnost dobročinstva i volonterstva, demistificira filantropiju i pokaže kako svatko može biti dobrotvor, onda pomaganje i činjenje za druge postaje trend. Tako postoji i grad na jugu RH koji je pomaganje pretvorio u trend i čiji građani 365, a ponekad i 366 dana u godini, čine dobra djela.
Nisu to grandiozne stvari u materijalnom smislu, ali su ogromne i moćne u svojoj suštini, posebice kada se to radi svakodnevno, sa više frontova i s više udruženih snaga, nevezano uz mjesece darivanja i prigodne datume, kada se to radi zato, jer je impuls došao iz pleksusa. Te male akcije solidarnosti, razgranate na sve strane, učinile su Split jedinstvenim gradom. Na ovoj kugli ili ravnoj ploči, svejedno, koju zovemo Zemljom, do ovog trenutka, ljeta 2023.godine, nemamo saznanja da negdje drugdje, na nekom meridijanu, građani ničim izazvani, osim željom za pomaganjem, kuhaju večere za beskućnike. I to više od desetljeća! Ili recimo da donošenjem samo jednog artikla hrane, tisuće građana čine police socijalne samoposluge punima i tako hrane sve one u nevolji!
Taj pomagački dar ili kako to od milja kažemo „Kod 021“ nije od jučer. I legenda i povijest ovog neviđenog grada kažu kako je otac hrvatske književnosti sa svojom sestrom Birom ostavljao noću milodare na pragove kuća siromašnih sugrađana. Ako je to mogao Marko Marulić dok je pisao Juditu tamo 1500 i neke, što ne bi to mogao bilo tko od nas, bilo kada! Ništa posebno! Recimo učiniti dobro samo jednim „šarenim prehrambenim artiklom“! Pa kad to napravi nas 100, nahranit ćemo njih više stotina.
A ta mala stvar dovoljna je za raj, možda ne onaj pravi, nego onaj u duši!
