Kad ti i najbliži prijatelji, koji btw ne prate uopće nogomet, šalju šaljive navijačke poruke na dan kad Hajduk igra, možda je vrime za napisat dublje korijene ovoj strasti, a ne điru…
Npr. kako su moji ženski preci do smrti slušale na najjače utakmice Hajduka na radiju i dale smjer od djetinjstva; kako me priroda posla približila navijačkoj sceni i pogledu iznutra; kako mi je prika i kolega Dado kroz “Dite puka” otvorio “treće oko“; kako me jedna genijalna ekipa primila jednom u svoje redove i odvela na zidić Pomorske, a onda na Sjever; kako sam upoznala neke prave mudrace s početka priče o drugačijem klubu i jos uvik upoznajem neke “veterane” pobunjeničke scene; kako me svaki otpor korupciji i kriminalu, koju navijačka scena otkriva, podigne kad mislim da smo svi otupili; kako sam jednom razbijene prozore na Pravnom fakultetu prvi put vidila ko vapaj i alarm, a ne destrukciju; kako mi srce trokira na ono šta piše Dvanaesti, Trafika.hr ili Petrosov genijalni komentar o klubu kao “instituciji s vodoskokom” u odnosu na sve druge; kako sve ono šta napišu “Crne kese” želim da bude na jumbo plakatima na ulazu u svaki grad u kojem postoji klub koji igra u HNL-u jer to je priča o boljem, pravednijem i poštenijem društvu, ne samo nogometu… Ima masu jos razloga ali i još jedan duboki, a to je da sam na toj sceni upoznala najbolje ljude u životu, premda su neki “kvalitetni luđaci” i “navijači sa zabranom” …
Sve dok moj Klub ima predznak “otpor moćnome” i dok god je “Hajduk lipota” ne treba mi slat poruke “je li ideš na Hajduka, buahaha” … ić ćemo i Tanja i ja i još ti neki “sektaši” na svaku utakmicu ili ćemo je gledat na omiljenim punktovima u ulici Domovinskog rata!
