Ovih dana je u fokusu javnosti priča o građevinskim pothvatima vezano za stadione i užasno je zanimljivo pratiti reakcije zainteresirane javnosti i opinion makera po tom pitanju.
Idemo redom, godinama smo bombardirani osječkim Pampasom, na koncu nazvanim Opus Arena, koji je uz sve vjerojatne marifetluke mađarskih tajkuna, Orbanovih gubernatora – izgrađen i eno ga tamo na periferiji najvećeg slavonskog grada, sasvim pristojnog izgleda.
Kantrida, s kojom se često rugaju oni koji vole bocnuti riječke navijače je opet aktualizirana, predstavljen je novi projekt, ali poznajući riječki modus operandi, kad-tad će i taj projekt biti završen, jer nitko normalan se u tom gradu tome neće protiviti, ima taj projekt svoje poslovne, pa i sportske logike.
O Maksimiru su napisane hrpe tekstova, jedan je to od većih primjera na kojima se ogleda sva rastrošnost i kriminal hrvatske politike, cifra koja je ulupana u stadion koji nakon svega nije za ništa osim za rušenje je bila dovoljna da se izgrade stadioni u sva četiri najveća hrvatska grada.
Ipak, došli smo do faze da je upravo dogovoren, kako su ga u Jutarnjem nazvali – trojni pakt – između Zagreba, države i Crkve, čime se osiguravaju osnovni uvjeti za rušenje starog i izgradnja novog stadiona Dinamu.
I nitko to u Zagrebu ne problematizira, gradonačelnik Tomašević i dalje vrti svoju falšu mantru oko demokratizacije Dinama i bit će tu sigurno predizbornih podmetanja, ali i to će na koncu doći kraju, Dinamo će imati svoj stadion baš kao i repstacija. Ili repkica, ne znamo što će biti nakon izbora.
Split je već sasvim druga priča. Splitski komentatori i opinion makeri, koji svom gradu s punim pravom prigovaraju nedostatak ambicije i sposobnosti i nabijaju im na nos razvoj Rijeke, Osijeka i Zagreba, sad kad grad pokazuje ozbiljnu ambiciju za obnoviti Poljud i sagraditi novi i moderni stadion na Brodarici (na mjestu na kojem već postoji stadion, neka bude spomenuto) – se s tim rugaju.
Dapače, Slobodna Dalmacija, inače medijski partner Hajduka danas na naslovnici donosi veliki naslov – “Hajduk na Brodarici dobiva i drugi stadion?”
Ma kad će već imati dva, ajmo mu izgradit i treći, šta sad?
O ideji stadiona na tom mjestu, ambiciji grada koji mora imati stadion za koncerte i sportske manifestacije za što je Poljud i izgrađen zapravo, te važnosti toga da Hajduk ima nogometni stadion, što Poljud nije – sam pisao već puno puta.
Ovdje želim pisati o – ambiciji. O planu da moj grad postane nešto više od onoga što su mu namijenile prazne glave iz centralnih komiteta – provincija u metrpoliziranoj Hrvatskoj, u kojem ćemo za vidjeti čak i neku regiionalnu zvijezdu, o svjetskima da ne pričamo, morati na put u Metropolis, u kojem stoluju supermeni i žive povlašteni.
I nemam ja problem kad toj raboti skale drže tamošnji uhljebi i novinari, nemam čak problem kad isto rade i naši domaći kvislinzi koji su se u Metropolisu uhljebili i svoj život preselili tamo pa im je omiljeni sport postao pljucanje po svojem gradu kako bi valjda sami sebi opravdali taj potez i dokazali se u novoj sredini po načelu poturica gori od Turčina.
Ali kad oni koji se predstavljaju zaljubljenicima u svoj grad pod egidom sitnopolitikanskih ambicija i podmetanja rade to isto, onda mi se probudi baš ogroman bijes.
I zato, gospodo, da ponovimo činjenice. Hajduk je imao svoj stadion. Nogometni stadion koji je imao kapacitet od 30 tisuća. Prije pedeset godina. Pedeset godina je pola stoljeća. Tadašnji vlastodršci, u koje se ovi komentatori kunu su imali – ambiciju.
Pa su odlučili Split izvesti iz provincije i staviti ga na svjetsku mapu, kroz sport prvenstveno, ali usput učinili takve intervencije u prostoru i toliko dalekosežno gledali da mi dan danas njihove projekte nismo niti završili, a ono što su izgradili nismo u stanju niti održavati.
Hajduk je tad pristao izgubiti svoje vlasništvo, nad punokrvnim nogometnim stadionom kapaciteta tridesetak tisuća navijača u samom centru grada i preseliti se u podstanarstvo na rub istog, na atletski stadion, kojem je u međuvremenu zbog regulacije kapacitet s prvotnih 55 tisuća smanjen za gotovo 40% na jedva 34 tisuće.
Dakle, prije pedeset godina j grad imao ambiciju graditi drugi, osjetno veći stadion i time se dičimo, a danas se rugamo kad se želi napraviti otprilike jednaki, samo moderniji.
Ponovimo i ovo gradivo – Poljud nije nogometni stadion i Hajduka ograničava na svim poljima modernog sporta, ne dopušta mu iskoristiti gotovo ništa od svojeg marketinškog potencijala. I zato mu treba novi.
I ako nemamo ambicije da Hajduk bude bolji, ako nemamo ambiciju da se grad razvija, intervencijom u prostor, da Poljud postane mjesto gdje ćemo gledati koncerte, festivale i atletske mitinge, da se izgradnjom Brodarice riješe i neki dodatni sadržaji poput kongresnog centra, spajanja podzemne željeznice i parkirališnog prostora, onda doista i zaslužujemo ostati provincija. Na poziciji koju su nam ovi iz Metropolisa i namijenili.
Za kraj čisto kao ideja, jer naravno da se svi pitaju tko i kako će se i tko će sve to platiti. Ali to se pitanje postavlja samo u slučaju splitskog stadiona, za zagrebački i riječki se to pitanje ne poteže, jer najnormalnije je da će za zagrebački i riječki pomoći i država i HNS i privatni investitori, svi stoje u redu za to, a u Splitu se samo priča o tome kako ni Grad ni Hajduk za to novca nemaju.
A eto, Zagreb grca u parama, Dinamo i Rijeka čuvaju na posebnim računima stotine milijuna eura samo za to.
Moja ideja je ovakva – crkva uvijek ima novaca. I normalno da ima, poslovni model te institucije je doslovno mokri san svakog vlasnika i direktora bilo koje mulitinacionalke u svijetu. Iako bi se očekivalo da oni iz domoljublja i strasti za hrvatski nogomet, zahvalnost za djela velečasnog izbornika iskažu poklanjanjem nekih prava u Maksimiru, oni su se povrata tamošnje imovine (prava povrata, ne imovine) odrekli kad su za to dobili deset drugih parcela s pravom građenja.
I dobivaju stotine milijuna od države svake godine za svoje važno mjesto u društvu, pa je možda najbolje da se uz novi stadion na Brodarici uz garaže, podzemnu željeznicu i kongresni centar – sagradi velika katedrala ili samostan. Neka Crkva dobije vlasništvo, a Hajduk stogodišnje pravo korištenja stadiona.
Uz obvezu da navijači pjevaju na svakoj utakmici one dvije tri prosvijećene pjesme i problema više nema.
Za sami kraj ću se ipak uozbiljiti. Prije pedeset godina su Hajdukovi navijači i njegova uprava zapravo strateški pogriješili. Bili su oduševljeni kapacitetom Poljuda i njegovom ljepotom i nisu vidjeli da su izgubili nešto puno vrjednije, figurativno u vidu atmosfere i nogometnog šarma, ali i doslovno financijski, jer prostor kraj plinare danas doslovno vrijedi basnoslovno samo zbog svoje pozicije.
I bilo bi dobro da Hajdukovi navijači, a i sama uprava kluba shvate kako je ovo prilika koja se ne smije propustiti – prilika da se vrati taj dug grada prema klubu. I da Split prestane biti provincija.
(p.s. Naknadno su me upozorili kako Slobodna Dalmacija više nije medijski partner, nego samo sponzor kluba, pa neka ostane zabilježeno. Moja greška, zbog koje se ispričavam.)
