Čudna je večer bila u nedjelju, nekako se to produžilo i na ponedjeljak, nekima i na utorak. Nekako je ova pobjeda protiv Dinama u rangu onih 3:2 na Rujevici, iako ovaj put gol nije pao u posljednjim sekundama. Ali količina radosti koja je nahrupila poslije posljednjeg sučevog zvižduka nekako je mjerljiva tim gabaritima. Ta sad već davna utakmica bila je preokret da u glavama dođe do saznanja da Hajduk ima sastav koji može. Sad je pak nekako jasno da može i više, dva puta se pobjedilo Dinamo u prvenstvu koje je tek na četvrtini.
Bilo je nekakve poetike kad vidiš ljude svih uzrasta da s osmjesima na licima pjevaju sve one vesele naše pjesme. Javili su mi da se u kafiću koji je neslužbena redakcija ovog portala pojavila grupa mladih otočanki koje su čitavo veče vodile navijanje. I profesori i studenti i radnici i menadžeri su pjevali onu “Nek’ se zna“. Čak i pravnici. Nekakva blaga katarza je nastupila.
A trebala je. Svi mi, na čelu sa mnom, imamo uvijek neke sumnje kad je Hajduk u pitanju. I lako padamo iz euforije u depresiju, knjige bi se o tome mogle pisati. Za držati nam entuzijazam iznad vode trebaju nam pobjede. Stalno. A ovakve rovovske djeluju kao penicilin, pa šut čiste radosti, navala onog pozitivnog adrenalina.
Iako nije bilo lako. Pajač je svojim odlukama pilao živce i onima na terenu i svima na tribini i stotinama tisuća pred televizorima. Dodatno će doze agresije dizati oni koji će nakandno govoriti da je dobro sudio, jer eto, nije imao kardinalnih grešaka. Jer eto, nedodjeljivanje žutog kartona za očajno simuliranje u petoj minuti nije kardinalno. Veliki plus za ekipu je da nije niti dozvolila da sudac dođe u situaciju da jednom velikom greškom riješi dvoboj. Toliko se Dinama uspjelo umrtviti i uz sve biti pažljiv kad je lopta oko kaznenog prostora.
Zagrepčane ove godine nitko nije uspio toliko umrtviti, ni AEK ni Sparta. Čak je i Osijek u onih 60 minuta razbijanja Dinama ipak morao dopustiti dvije velike prilike za njih. Pomalo neobično, jedino donekle slično uspjela je Gorica napraviti, očigledno sastav koji zna igrati protiv jačih ekipa. I sad ovdje moram iskoristiti onu nogometnu poštapalicu, da se uspješna igra gradi od jake obrane. A Hajduk u ovom trenutku ima jaku obranu.
Obrana pak kreće od napada, u ovom susretu Livaja i krila su odlično odrađivala povratnu trku, nije bilo ispada iz sustava. Vezni dio obrane je odlično odradio Krovinović, koji svojim trčanjem pokriva ogroman dio terena i stalni je problem bio protivniku u pokušajima ulaska blizu kaznenog prostora. Gdje se kao dodatni osigurač postavio Sigur, a u drugom dijelu Žaper. Koji se pokazuje kao bitno pojačanje. Čovjek je fizički dojmljiv, ne možeš ga otpuhati jednostavno, zna nogomet i razumije prostor. Uz sve to, jako bitan moment, djeluje da je izuzetno motiviran, izgara od želje, reklo bi se.
I onda sama obrana. Hajduk dugo dugo nije imao tandem poput Uremovića i Šarlije. Kompletni igrači, nisu loši s loptom, Uremović je i brz za halfa, Šarlija čvrst poput stijene. I nema panike ako jedan ne može, sad su na klupi Ferro i Elez, igrači koji bi u mnogim Hajdukovim ekipama kroz posljednjih 30-ak sezona bili udarni obrambeni tandemi. Melnjak je pak malo prikočio prema naprijed u dva posljednja susreta, nije skroz stao s napadačkim akcijama, ali primarno radi obranu i to donosi dodatnu stabilnost.
Vidjeli smo i opciju gdje ga na kraju na toj poziciji mijenja Diallo, još jedan fizički moćan igrač, a Meljo ide naprijed. Svaki trener voli imati mogućnost takvih kombinacija. I za kraj ove priče o obrani, Moufi. Možda je pretenciozno to kazati, a možda i nije: radi se o fizički najmoćnijem igraču Hajduka u posljednja dva desetljeća. Koji samo mora pripaziti malo kod proslava, nesvjestan je svoje snage pa će ozlijediti pokojeg sugirača ako ne bude pažljiviji. Statistički podatak za nevjerovati, ali otkad je došao u Hajduk nitko ga nije predriblao. Nitko. Došao je s reputacijom dobrog ofenzivnog beka, a čovjek se pokazuje armiranim betonom unazad.
Talijani su davnih dana pojasnili kako napad dobija utakmicu, a obrana prvenstva. Hajduk za sada ide tom stazom. Ono što će navijači morati shvatiti je da to znači puno više utakmica na 1:0 nego što prosječni pretplatnik voli. U skladu s time, to znači i da se treba biti pažljiviji s revoltom kad je 0:0. Pomalo treba, doći će gol. Uostalom, sve će biti i napadački opasnije kad se vrati Pukštas. Koji će svojom trkom biti važan i obrambeni mehanizam, a onim ubacivanjima iz drugog plana će dignuiti i nivo napadačkih akcija.
Uglavnom, Hajduk će ove sezone biti obrambena ekipa. I to moramo prihvatiti. Na kraju krajeva, slaviti pobjedu 1:0 i 3:1 zapravo je isto. Vidjeli smo u nedjelju. A morali smo malo i obranu pohvaliti, u modernom nogometu ih se često zaboravi na uštrb krila i napadača.
