Bijah nedavno na koncertu Majki u Splitu. Sjajnih 75 minuta, Bare unatoč godinama i dalje karizmom može publiku držati napetu kao žicu klasične gitare, trenutačna instrumentalna postava možda je i najmoćnija u povijesti benda, a aranžmani su sve agresivniji. Na trenutke u nekim pjesmama koketiraju s metalom čak.
Pitanje tko je najbolji u glazbi uvijek je obojano subjektivnim tonovima, ali svatko će se složiti da su Majke jedan od najvećih rock bendova s ovih prostora. Ja osobno držim da su najveći rock bend u Hrvatskoj ikada, da se ljubitelji Azre ne naljute. Kvartet uzastopnih albuma “Razum i bezumlje“, “Razdor“, “Milost” i “Vrijeme je da se krene” vjerojatno se nikad neće ponoviti više na ovim prostorima. Što zbog osobnosti koje su radile na tim albumima, što zbog vremena iz kojeg su crpili inspiraciju. Da Bare pjeva na engleskom, ovaj miks hard rocka i bluesa uzimao bi visoka mjesta svjetskih glazbenih lista.
I onda na koncertu benda kojeg tako doživljavam morao sam još jednom vidjeti kako je rokenrol u ova vremena osakaćen, iskasapljen i pretučen poput imigranata na hrvatskoj granici. Jer nikako drukčije ne mogu okarakterizirati navadu više od polovice publike da veći dio koncerta drži mobitele i snima što se događa. U nekom sustavu vrijednosti koji imam rock koncerti nisu mjesto na kojem glumiš snimatelja. To nije smisao rokenrola, dapače, to je nekako ubijanje samog duha tog glazbenog smjera i pokreta.
Razumljivo je da postoji dio ljudi koji dolaze na koncert Majki jer je to in, jer žele vidjeti kako to izgleda i jasno je da će oni dosta snimati. Kao kad odete na koncert Beyonce iako ne slušate taj tip glazbe, snimit ćete nešto jer to je ipak show. Međutim, ti ljudi sjede na tribinama, a i oni ne snimaju satima.
Vidjeti to u parteru rock koncerta jednostavno je krivo. Dokaz da je glazba prestala imati onaj značaj koji je nekad imala, kad je utjecala i na društvenu sliku. A ne služila samo za ispuniti malo više od sata jednu večer. Radi se o jednom fenomenu koji pokazuje da su ljudi postali ovisni o mobitelima, da je to jedan vid narkomanije. Jer objektivno, snimio neko i sat vremena s koncerta, čak i ako je fanatik društvenih mreža iskoristit će pet do deset minuta snimki. I onda se čovjek mora zapitati čemu sve to snimanje? Zašto ne uživati u koncertu?
Na kraju čovjek samo može biti zadovoljan da je atmosfera bar na ovom koncertu bila odlična, snimateljima usprkos. A to kamo će nas ovi trendovi odvesti nešto je o čemu će sociolozi, a možda i psiholozi, morat studirati za koje desetljeće. Danas samo možemo sa sjetom u duši ustvrditi da rokenrol možda nije umro, ali je svakako osakaćen.
