Jutros san se probudija odličan, ima san prvoklasni san i feeling me još drži.
San ide ovako…
Budin se u osunčanoj hotelskoj sobi nit znan ko san niti di san, između dvi prekrasne azijatkinje. Izlazin iz postelje i osvrćen se po sobi ne bi li mi šta bilo poznato da izađen iz amnezije… Izađen na balkon i otvara mi se pogled na cili zaljev suncem obasjan. Ništa mi još ne dolazi…
Gledan obližnje hotele sa bazenima, između njih ceste ispunjene užurbanim prometom. Skuteri žure u svin smjerovima, tuk-tukovi trube, puštaju muziku, puno je taxija, pickupova, kombija i pješaka. U daljini na pučini brodi iscrtavaju bile brazde, brodi drvene izdužene građe sa osovinama od 5 metri na krmi, jedni pristaju drugi isplovljavaju, jet ski čini krugove i jedan padobran na nebu lgbtq boja kojega vuče nabrijana špicoka.
U predvorju hotela kužina s brdo ukusne hrane i nasmijano osoblje spremno da ispuni bilo koji zahtjev.
Izlazin iz hotela a prilaze mi likovi – poznati, a opet neman pojma koji su. Uputili smo se u šetnju. Laganih nogu koračamo i izmjenjuju se dućani, restorani, kafići iz kojih nas zazivaju požudne žene. Dok one urliču i uzdišu za nama mi u stilu Beatlesa nastavljamo dalje.
Kako su snovi režirani od najluđih dijelova našeg mozga… Kreću me flashbackovi.
Izmjenjuju mi se ka kadrovi u spotu Duke Dumonta… i buuuum.
Kako to u snovima biva iz “I got u” eto me u duplom snu.
Sanjam da se budin u spavaćoj sobi koja mi je poznata a opet nije prepoznatljiva. Izlazin na ulice i šetan ulicama nekog starog rimskog grada. Prolaznici me pozdravljaju sa čudnim izrazima lica. Lica na lipin i zgodnin mediteranskim ljudima imaju zabrinut izraz.
Kako šetnja traje sve me više uznemirava briga na tim licima… Izlazin iz ulice na nekakav trg a na tom platou se gleda nogometna utakmica i masu svita, isti oni svit samo nasmijani i sritni ka mala dica…
Igra se za prvaka svita…
U tom ludilu od fešte se osvrćen ka DiCaprio ne bi li ugleda digod zvrk kako se vrti…
