Mađarska je slijepo crijevo Europe u ovom trenutku zahvaljujući svom premijeru koji je bio aktivni komunist pa onda liberal, svašta nešto. Dakle, ja sam uvijek isti i kad hrvatska predsjednica, i sad bih na tome zaista stao, kaže da je sustav kolabirao – hrvatski je sustav uzoran. I to misle i vide i govore svi europski državnici. A svatko bira svoje društvo. Moje društvo su i Angela Merkel, Faymann, Cerar, bez obzira na neke nesporazume Hrvatske i Slovenije, a koje je njezino i Karamarkovo društvo – ne znam. Ja sam Milanović, nisam Khuen Hedervary.
Ovako je Zoran Milanović govorio 2015. godine, kritizirajući politiku tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njezin dobar odnos s Viktorom Orbanom.
Orban je zazvao pobjedu Milorada Dodika. Tko je Dodiku protukandidat? Ljudi koji su desniji od Dodika, koji ne žele dobro Hrvatima. Orban govori slično kao i ja. Kad Orban kaže da želi veliku Mađarsku, to je puno defenzivnije od izjava talijanske premijerke Giorgie Meloni.
Ovo je pak Milanović govorio u rujnu prošle godine o mađarskom premijeru, nakon što se preko ljeta i privatno s njim družio na godišnjem odmoru. I na koncu, evo njegovih riječi od prije koji dan:
Bio sam premijer, predsjednik vlade Hrvatske i surađivao sam s premijerom Orbanom. U nekim stvarima se nismo slagali, u mnogim bitnim stvarima jesmo i slažemo se i danas. Jedno od njih je pravo država da uređuju svoje poslove i odnose među ljudima i zajednicama na svoj način.
Dinamika odnosa sadašnjeg predsjednika države s mađarskim autokratom izuzetno je specifična, vidi se kako je od doživljaja slijepog crijeva došao skroz do prijateljskih voda. Izjave Zorana Milanovića manje-više o svim temama su konfklitne, pa tako i ove o Orbanu. Bar sada, jer čitava Europa doživljava Mađarsku doista slijepim crijevom. Europski fondovi su im blokirani zbog nepoštivanja ljudskih prava, NATO i EU najsretniji bi bili da Mađari nisu u tim savezima, ovako proputinovski uspjevaju usporiti rad tih insitucija. Milanović u takvoj situaciji susjednu državu pod šapom Orbana ne vidi više kao slijepo crijevo. Iako se Orban od 2015. godine definitivno nije promijeno nabolje.
Mađaronstvo je, kad se pogleda, jedna stalna pojava u domaćoj politici kroz stoljeća. Na vrhuncu je bilo od 1840. do 1914. godine, a samo za vrijeme dvije Jugoslavije nije bilo na snazi. Iako je tu važniji podatak da Mađarska u to vrijeme nije imala nikakvu moć, nakon Prvog svjetskog rata je uškopljena Trianonskim sporazumom, a nakon Drugog svjetskog rata faktički je bila država pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Tako da nije moglo biti političara s mađarskom agendom, jer jedva da je u Mađarskoj postojala.
U posljednjih 20 godina ponovno niče taj jedna nota u domaćoj politici koja se može nazvati promađarskom. Ne sad na nivou da se traži kakva nagodba kao ona iz 1868. godine, ali svakako se u nekim situacijama pogodovalo mađarskom kapitalu, koji je čvrsto vezan uz mađarsku državu. Dapače, gledano iz tih političkih i gospodarstvenih paralela Mađarska je ogledni primjer ekonomije u fašizmu. Državna samodostatnost, pogodovanje privatnom bogaćenju te nadzor države nad velikim tvrtkama udžbenički su primjer ekonomije u fašizmu.
Nepošteno bi bilo Milanovića, kakav god bio, staviti na pijedestal pogodovanja Mađarima u modernoj hrvatskoj politici. Jer fakt je kako je HDZ zapravo onaj tko je napravio najviše po pitanju mađarskih traženja u Hrvatskoj. Na kraju se sve svede na Inu, koja je šapatom i s izmjenom najmanje pet milijuna eura ispod stola pala. Hrvatska tada vođena HDZ-om tako je omogućila Mađarskoj da dođe bliže toj željenoj samodostatnosti. I nije se kroz godine u toj stranci razvio odmak prema susjedima. Pogledajte pozorno, Andrej Plenković danas ima odgovor na svaku izjavu Milanovića, da ovaj kaže da je nebo plavo, iz Banskih dvora bi stigla izjava da je modro. Osim kad Milanović govori o Orbanu, onda nema javljanja. Nema niti djelovanja, sam Plenković nikad nije kritizirao mađarskog vladara. Za putinofiliju je spreman optužiti i bakice na zagrebačkom Dolcu, ali još nikad nije progovorio što misli o mađarskom slizavanju s Rusijom. A na sve to, odluke koja je trenutačna vlast donosila oko nafte uvijek su nekako išle na mlin Mađarske, posebno se to odnosi na rafineriju Sisak. O tome da najavljeni otkup Ine nisu obavili ne treba govoriti. Kao što im nije palo na pamet niti nacionalizirati naftnu kompaniju nakon što je sud donio presudu kako je MOL do nje došao na ilegalan način.
Povijest mađaronstva u Hrvatskoj zapravo je slabo historiografski istražena. Čudno je to, jer se radi o bitnoj sastavnici domaće povijesti kroz stoljeća. Srž možda leži u tome da bi brojni hrvatski plemenitaši ispali obični kokošari kad bi se ova tema dublje istražila. Jer začetak modernog mađaronstva sredinom pretprošlog stoljeća baš je u tome, najobičnijem osobnom kokošarenju. Horvatsko vugerska stranka, ona koja je prva dobila taj pogrdi nadimak mađaroni, osnovana je zbog osobnog bogatstva onih koji su bili unutra. Radilo se uglavnom o vlasteli iz središnje i sjeverne Hrvatske, koje se opiralo političkoj ostavštini reforma carice Marije Terezije te tekovinama Francuske revolucije. Plastično kazano, jednostavno su bili protiv oporezivanja vlastelina. Što je bio smjer kojim je išla Ugarska, za razliku od Austrije.
Kao dokaz prevrtljivosti hrvatske politike poslužit će i zaokret Narodne stranke, koja je u tim godinama bila oponent mađarizaciji, uostalom 1848. godine su bili uz bana Josipa Jelačića kad je marširao na Peštu. Da bi 15-ak godina poslije s Unionističkom strankom, koja je nakon Bachova austrijskog apsolutizma zamjenila Horvatsko vugersku stranku, postala nositelj približavanja Ugarskoj. U razdoblju do Prvog svjetskog rata iskristalizirat će se samo Starčevićevi pravaši i naknadno Hrvatska pučka seljačka stranka Stjepana Radića kao jedini pravi protivnici mađarizacije u Hrvatskoj. To razdoblje obilježilo je i strahovlašće Khuen-Hedervarya, a temeljna ideja promađarski orjentiranih domaćih političara bila je želja za ostankom uz vlast. Zanimljivo je da mađaronstvo iz tog doba pokazuje kako je hrvatska Wikipedija iz ovog doba bezvezna. Jer kad se pogledaju povijesne ličnosti koje su bile uz taj pokret, pa ih se pretraži na domaćoj Wikipediji, čovjek se mora nasmijati. Jer nekako ispada da su svi oni bili nekakvi domoljubi koji su samo zbog konteksta vremena kroz suradnju s Ugarskom vidjeli mogućnost državnosti Hrvatske.
Odnos domaćeg “visokog” društva s Mađarima vjerojatno najbolje opisuje Miroslav Krleža u svom posljednjem romanu “Zastave“, djelu o jednoj zagrebačkoj plemićkoj obitelji pred Prvi svjetski rat i u poraću.
“Mali seljački narod u relaciji spram premoćne mađarske gospode budimskih magnata, spram ogromne financijske snage koja kreditira gospodi grofovima milijarde, pa to su, spram naše jadne tangente, dijete moje, krokodili, a šta može čovjek goloruk protiv krokodila? I tu, usred ove mađarske krokodiline, ne postoji nikakva etiketa, dakako, tu vrijedi isključivo i jedino staro pravilo: tko jači, taj kvači.“
Tako je govorio Kamilo de Emericzi stariji svom sinu Kamilu Emeričkom, čime je Krleža plastično opisao stav hrvatskog plemstva tog vremena. U daljnjem razvoju ovog epohalnog djela mladi Emerički postaje Mirković, promijenio je prezime, udaljio se od očeva učenja i prišao komunistima. Stari de Emericzi je još jednom pokazao hrvatsku političku sklonost konvertitstvu, nakon Prvog rata je spremno prišao u tabor ljubitelja Srbije te je čak bio u Veleposlanstvu u Budimpešti. Tko jači, taj kvači.
Zanimljivo je da Dalmacija nekakvog mađaronstva nikad nije imala zbog povjesnog konteksta, u podjeli utjecaja ona je uvijek bila pod Bečom, a ne Peštom. Sjeverno plemstvo je ubacuje u Trojedinu kraljevinu u nagodbi 1868. godine, ali se administrativno ništa nije promijenilo, i dalje je Dalmacija bila pod Austrijom. Nije nebitno napomenuti i jedan podatak: iako se danas priča o Trojedinoj kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ta se tvorevina u službenim dokumentima tog doba nazivala Trojedina kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Austrijancima je bilo bitno staviti Dalmaciju na prvo mjesto, nekim drugima je naknadno to bilo važno promijeniti raspored.
Mađaronstvo u svom obliku kakvo je bilo do Prvog svjetskog rata danas u Hrvatskoj ne postoji. Nema političke opcije koja se zalaže za nekakve unije. No, da postoji jedna zanimljiva pojava puštanja Mađarskoj u političkoj i ekonomskoj sferi – to postoji. Za sada se mađarski imperijalizam ne doživljava nekom opasnosti, falša karta Velike Ugarske u Orbanovoj kancelariji nije postala politički problem (falša jer je na njoj u sklopu te tvorevine i Dalmacija, koja nije bile pod Ugarskom). Koliko je to bilo pametno ili glupo morat će definirati povjesničari za nekoliko desetljećima. Jer, podsjetimo još jednom, i Horvatsko vugerska stranka nastala je s idejom održavanja nekih povlastica, a ne kao platforma koja će par desetljeća nakon toga dovesti do Khuen-Hedervaryja.
