Zapravo još ne bi bio nešto pretjerano star, 65. rođendan bi proslavio. Bio je poseban, čitave bendove je činio takvima svojim izričajem koji je na granici impresionističke i simbolističke poezije. Na to se najčešće vezala pomalo i magična glazba, pa su mu pjesme ostavljale dojam koji nije iščezavao i kad glazba stane. A sva je glazba stala u kolovozu 1994. godine, još u četvrtom desetljeću njegovog života. Iako će se zauvijek činiti da je nekako s prvim mrtvacima rata dio glazbe iz njega nestao.
Bio je četvrtak ujutro 19. rujna 2002. godine kad mi je prijatelj posalo poruku “Magi je opet s bendom“, kad je kao posljednja iz te grupe i crna princeza jugoslavenskog rocka otišla, izmučena svim svojim demonima. I sad se negdje svira ta umilna, a opet prijeteća glazba, i Milan smišlja stihove koji tjeraju na dublje razmišljanje od onog koje postoji u doba Instagrama i TikToka.
Sretan rođendan, majstore, i dalje glođemo kosti dobrih životinja…
