Dok pola države masturbira nad promjenama u Dinamu, dok većina medija to naziva prvom nogometnom demokracijom, pokazujući kako smo svi mi iz medija sami krivi za situaciju u kojoj se nalazimo, meni sve to stvara onu potrebnu dozu nabrijanosti pred derbi. Nije da inače nema toga i nije da mi treba išta specijalno, ali sada su se junački potrudili da me natjeraju da dođem i na sam stadion i kao svaki pravi pošteni novinar otvoreno žestoko navijam za svoje. Nisam od onih licemjera koji će prodavati objektivnost, a držati se za skute iz maksimirske šume, na kome god ti skuti bili.
Ništa se nabolje nije promijenilo u hrvatskom nogometu promjenom vlasti na Maksimirskoj 128, dapače bit ću zloguki prorok i reći ću da ulazimo u dva grozna mjeseca po tom pitanju. Bit će kao u najgora Mamićeva vremena, jer oni koji su preuzeli žezlo na prijestolju neće ništa mijenjati po pitanju Dinama u strukturama nogometa. Nego će biti obratno, na sve će načine, bar legalne nadajmo se, nastojati održati minimalno status quo. Treba im ova titula čak i više nego nama, nama treba da prodišemo, da vidimo da se može, da osiguramo da u Europi igramo. Njima treba za preživljavanje sustava, bez titule i nastupa u Europi koji bi im donio neke ozbiljnije novce više neće moći poslovati po ovom sustavu. Trebat će rezati, ozbiljno rezati, spustiti potrošnju na onu koju Hajduk sada ima. A to je šok i drama.
I zato me s jedne strane nasmijava sva ova medijska oduševljenost ovime što se događa, a s druge strane budi onaj navijački bunt, jer i dalje je to u mojoj glavi zapravo arhetipska borba dobra i zla. Nakon 18 godina hegemonije, a zapravo trideset i kusur, neki moraju djelima pokazati da ih zanima poštenje. A djela trenutačno nema, nego baš nekako obrnuto, i svoje su poltrone uključili pa objašnjavaju tko bi kad trebao završiti rehabilitaciju nakon ozljeda. I ne samo to, nego će skupiti svoju korporaciju i zajednički potpisivati priopćenja kako su hrvatski suci super. Jer na kraju njima i jesu super, nisu kao europske seronje koje znaju ignorirati bacanja po terenu.
Na kraju stoga imam samo jednu želju za vikend. Da onih 11 koji će istrčati u bijelom dresu ostave srce na terenu, da pokažu da sve ovo ima smisla i da se nećemo unaprijed predavati nikome, a pogotovo ne onima koji desetljećima dizajniraju nogometni sustav tako da samo njima odgovara. Dok se ne dokaže suprotno, u mojoj glavi ovi sad i oni prije su isti. To moraju znati i oni na terenu, da neće biti drugačije. Malo je Čeferin zajebao korporaciju jer je interventno poslao strane suce za bitne utakmice, no na Lokomotivi se već pokazalo da uvijek postoje načini kako neutralizirati takve stvari.
Što će reći, svih 11 svih 90 minuta i to je to. I molba prokletim tribinama, tih 90 minuta možemo živjeti s tim momcima na terenu, možemo im zbilja biti utočište i dodatna snaga kad treba, a ne dizati seljačku bunu na prvo krivo dodavanje.
Igraj, Hajduče, nedilje ti svete…
