Prije pet godina, imao sam čast razgovarati s Jonom Berasategijem, dugogodišnjim izvršnim direktorom jednog od rijetkih klubova na svijetu za koje gajim određene osjećaje, a da nije iz Splita – Athletica, ponosa Baskije.
Rekao je stvar koju sam zauvijek zapamtio i koju sam mali milijun puta ponovio od tada, a otprilike je lekcija išla ovako; u svakom poslu imate probleme koji su takvi kakvi jesu i uvijek znate što trebate napraviti da bi ih riješili i koliko vam vremena treba za to. U sportskom klubu je drugačije; naime, kad prva momčad igra dobro i pobjeđuje – svaki problem izgleda mali i nepostojeći, praktično nestane s mape; a kad momčad igra loše i gubi – čak i najobičniji problem, za koji vam zapravo treba samo dan ili dva da ga riješite, izgleda kao nepremostiva prepreka koja prijeti da će uništiti sve.
Kako je Hajduk, baš kao i Athletic i još nekoliko nogometnih klubova u svijetu – doista više od kluba, taj se fenomen proširi i van kluba, još u prošlom stoljeću je istražena i primijećena razlika u produktivnosti radnika splitskog škvera nakon Hajdukovih pobjeda i poraza.
Jedan drugi nogometni djelatnik, kojeg jednako često citiram je Matjaž Kek, koji je otprilike u ono doba kad je bio na vrhuncu slave u Rijeci u jednom razgovoru za medije, a upitan o budućnosti hrvatskog nogometa rekao otprilike – Hajdukova potencijalna energija je ogromna, poput vulkana koji tinja i kuha, a kad eruptira – bit će nezaustavljiv.
Jučer je Piksi pisao o specifičnostima hajdučke priče, u kojoj se sve događa javno, svatko svakome javno kaže što ga ide i taj način je naš i poseban, i u redu je to, ma koliko taj put bio teži, ne može biti drugačije u klubu koji je esencija mediteranskog duha, baš kao i grad u kojem je nastao.
Bez obzira što Split u trećem desetljeću novog milenija ne izgleda ni približno poput onog s početka zadnjeg stoljeća prošlog – duh je i dalje tu, ako se sjetite Smojinih riječi iz Velog mista koje je stavio u usta oca inženjera Duje i ako ste ludi za Hajdukom, sigurno ste slične ili čak iste riječi čuli od nekog bliskog barem u jednoj prigodi.
Tipa – Hajduk će ti dat kruva…
Ako se sjetite paljenja Barake, kamenovanja iste od strane bijesnih navijača, ako se sjetite bacanja automobila u more na rivi, ako se sjetite kako je sudac na Starom placu dobio kamenom u glavu, a čak se i lokalni policajci kleli da su vidjeli šišmiša koji ga napada, shvatit ćete da je Split danas zapravo – pitomiji od toga.
Meni je, kao sredovječnom navijaču koji dobro pamti neke stvari, jedna od najzabavnijih stvari slušati grintanje svojih vršnjaka na tribini kad vide baklje na sjeveru, a nerijetko je riječ o tipovima koji su prije tridesetak godina vrijeme provodili po sjeveru dok su bili na ljepilu ili nečem puno jačem i palili baklje i dimne kao da su na vojnoj vježbi, a upadanje na teren im je bio omiljeni sport.
Sve ono o čemu se mi raspravljamo i krvimo pritom, bilo da je riječ o pojačanjima, bilo da je riječ o članstvu, bilo da je riječ o tome hoće li trener igrat sa tri ili četiri nazad, hoće li treći dres bit zlatni, ljubičast ili crven – sve je to lakše prolaziti dok momčad pobjeđuje.
I lijepo je zadnjih otprilike godinu dana, jer Hajduk doista uglavnom pobjeđuje, a na terenu imamo što i gledati. Čini mi se kao da smo se već i navikli na te pobjede, kao da sto i kusur godina samo pobjeđujemo.
I već smo se i razbahatili, više nije dosta ni pobjeđivati, treba pobjeđivati lijepo i uvjerljivo, sve mi se čini.
A uz te pobjede idu i ovi rekordi oko članstva, danas ćemo, u manje od mjesec dana probiti i brojku od pedeset tisuća članova, a što je još važnije – i više od osamsto tisuća eura.
Ono što će netko upitati – a što ako krene naopako, što ako momčad počne gubiti i ne ostvari one snove koje svi sanjamo? Pardon – onaj san.
U nekom drugom klubu bismo mogli predvidjeti razne vrste raspada, mi ne moramo. Mi smo u tom raspadu bili prije petnaestak godina. I prošli smo sve to, znamo točno što će se dogoditi ako sve krene krivo.
Istih nekoliko tisuća će i dalje biti tu, bez obzira na sve. I svađat ćemo se mi ako treba i dalje i međusobno i sa svima drugima, ali ćemo biti tu. I Hajduk će ostat.
Grupa luđaka. Prgava familija, ako hoćete.
Za zaštitu Hajduka su neki ljudi ulazili u sukobe koji su doslovno bili opasni po život, neki su pritvarani i ostajali u pritvoru bez ikakvog smisla, neki i dan danas trpe zbog etiketa, laži i insinuacija koje su im zločesta javnost i internet trollovi, najčešće mordorski sluge, a nažalost, ponekad i sami suborci prilijepili na leđa.
Iz poštovanja prema tim ljudima se treba ponekad ipak suzdržati i ne raditi problem tamo gdje ga nema, čak i ako momčad izgubi i tri utakmice u nizu.
A ako izgubi i četvrtu, onda ćemo i zapalit stadion ako treba, šta sad, nije problem…
