“Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” (Matej 23,12)
O riječi poniznost koju je toliko popularizirao najuspješniji katolički laik u Hrvata su već napisani traktati, neki bolji, a neki lošiji, ali u svakom slučaju radi se vjerojatno o riječi koja se primila među sportskim pregaocima kao malo koja mantra prije nje.
Ponavljaju je i Hajdukovi treneri već godinama, a iznimka nije ni Ivan Leko.
Problem je što je ta riječ iz evanđelja poprilično izvučena iz konteksta, a ipak nije izbornik reprezentacije taj koji ju je smislio, nego ju je preuzeo od niza američkih trenera koji sintagmu “stay humble“ ponavljaju gotovo jednako često.
Problem je ponešto u prijevodu, a posebno je problem u razlici između onoga što je svojim učenicima poručio Isus u Hramu dok se raspravljao s Farizejima i onoga što pokušavaju poručiti treneri kad pričaju o sportu.
Riječ humble se koristi za više stvari, između ostalog i za poniznost, ali i za skromnost, što u hrvatskom jeziku ipak čini određenu razliku.
I dok je skromnost u sportskom smislu doista potrebna, u smislu poštovanja za protivnika, pa i samu igru – poniznost nije nešto što bi baš bilo poželjno na samom terenu.
Za početak, dok je Gospodin u govoru učenicima zapravo implicitno prijetio Farizejima, prijetio im je – zagrobnim životom, Vječnim Sudom, Kraljevstvom Nebeskim.
Farizeji su, na ovom svijetu – pobijedili, zadržali su svo bogatstvo i počasti, pobjeđuju na ovom svijetu i u ovo novo doba, a pobjeđivat će, kako stvari stoje – i dalje u budućnosti. Stvar je nade i vjere hoćete li si olakšati stvar na način da vjerujete da ih sve zajedno čeka kazna u onom sljedećem životu, ali to je opet – osobni izbor svakog pojedinca.
Na ovom svijetu, a posebno u ovoj zemlji – uspješni su gotovo isključivo bahati, nepošteni i licemjerni.
Naravno, apsolutno ne smatram kako bi Hajduk, sa svime onime što predstavlja svojim navijačima trebao postati takav, dapače. I smatram da bi trebao biti skroman, posebno svatko za sebe, svatko tko ima neku funkciju u Hajduku bi trebao biti skroman, šutjeti i raditi pošteno.
Ali poniznost ostaviti iza sebe, a na teren izlaziti prgavo i prkosno, u određenom smislu i prepotentno, znajući što i koga se predstavlja i što se želi učiniti. Jer u sportu je na koncu ipak bitno pobijediti. Nama tankoćutnijima je važno i kako pobijediti, ali nema pehara za skromnost, kod nas čak i nagrade za fair-play često dobivaju povlašteni pokvarenjaci.
Licemjerje onih koji često prodaju priču o poniznosti, a privatno su bahati do neba ne treba posebno objašnjavati. Isusov nauk, na kojeg se takvi, paradoksalno, vole pozivati je najsigurniji jamac da će lakše deva kroz ušicu igle kad za to dođe vrijeme, nego oni u kraljevstvo nebesko, ali to je isto druga tema.
Postoji i škola koja (posebno u zadnje vrijeme) zagovara da moramo i mi prodavati priču o poniznosti, a ponašati se drugačije, ali to nije imanentno Dalmatincima, mi naše borbe oduvijek vodimo otvoreno, prsa o prsa, bez zakulisnih igara, to je valjda jasno svima.
Hajduk je simbol Splita i Dalmacije, Hajduk je zaštita slabome i prkos moćnome.
I u svakom trenutku taj prkos mora biti jak, da – treba ostati skroman, ali onog trenutka kad se ulazi u borbu, bilo na terenu, bilo van njega, u onim jednako važnim borbama s licemjernim strukturama koje nam prodaju priču o poniznosti dok se vozaju u skupim automobilima i smatraju se boljima od nas – u tom trenutku mantra mora biti – prgavost.
A poniznost ostaviti za po doma.
