Naslov je čisto zato da ponovimo gradivo: na Trafici ne znamo dolazi li ni kad dolazi neki igrač. Ponekad se zainteresiramo, pa odradimo određene informacije, ali uglavnom više radi sebe. Špekulacije oko toga prepuštamo drugima, što se nas tiče netko je igrač Hajduka kad to objavi Hajduk na svojim stranicama, odnosno kad vidimo video na HDTV-u.
I ono što nam je najgore u pauzi prvenstva, odnosno jedino gore od činjenice što nema natjecateljskih utakmica jest cijelo to naklapanje oko dolazaka, odlazaka, pregovora, desetaka portala koji nešto doznaju, a u biti, uz rijetke iznimke – prate strane stranice i društvene mreže i onda svi prepisuju isto.
Mi se držimo onoga što znamo. Znamo da Hajduk sutra opet igra najvažniju utakmicu sezone, a onda će šest dana nakon toga opet igrat istu takvu. I tim ritmom do svibnja.
U međuvremenu, sinoć me, nakon što smo se napunili pozitivom na Braču – opet oduševio video (po svemu sudeći prvi u nizu na tu temu, čisto jedvačekanje) iz produkcije HDTV-a, koji doista postavlja neke potpuno druge standarde.
Tema je promoviranje opcije Sidi na moje misto, a toliko je dobra ideja s efektom leptira da me je podsjetila na jedan tekst od prije nešto manje od četiri godine (kolovoz 2020) kojeg sam napisao baš pod tim naslovom – “The butterfly effect”.
I palamudio sam ja tu dosta o toj ideji po kojoj mahanje krila leptira u Brazilu može uzrokovati tornado u Texasu, što je poprilično pojednostavljeno objašnjenje te teorije, ali nije toliko to ni važno.
Ono što me vratilo tome tekstu jest to što je napisan taman nekoliko mjeseci prije ustoličenja nove uprave, pa ću citirati samo nekoliko rečenica, za one koji su zaboravili gdje smo bili prije tri i pol godine.
“…Hajduk je oduvijek u kaosu, a odstupanja od predviđenih događaja nema, iz jednostavnog razloga što sustav ne postoji na iole ozbiljnijoj razini, a kaos je jedina konstanta na koju se odavno naviklo, pa se ne može ni izračunati što je sve i kad otišlo u krivom smjeru i prouzročilo potres, tornado ili oluju.
Kad nemaš zacrtani smjer, kad nemaš strategiju, onda je izračun o odstupanju nemoguće napraviti, ali ne treba se zavaravati da je to slučajno, mjerljivost učinka je oduvijek nešto protiv čega će se oni koji ne žele radit boriti.
Kad se već hvatam teorija i metafora, onda treba jasno reći da Hajduk već dugo vremena ne nameće kurs, ne gura stvari i događaje prema tamo gdje želi svojim postupcima, nego kao brod bez kormila ide u smjeru u kojem ga guraju vanjski utjecaji, bilo da je riječ o politici, navijačima ili notornom HNS-u.
Već neko vrijeme se i procesi unutar kluba događaju nekako stihijski, zbog vanjskih utjecaja, ne zbog odluke unutar kluba.”
Bilo je to vrijeme kad je klub glavinjao, s predsjednikom u ostavci, trenerom koji odlazi jer mu se ne da više, a i božemoj, pa zove ga Juve, s navijačima koji su sve više dišperani i medijima koji su orgijali nad modelom.
Pa sam zaključio s par rečenica:
“Ono što je upitno u cijeloj priči jest činjenica da klub formalno vodi predsjednik u ostavci, a da ne znamo što će biti s novim predsjednikom, ili višečlanom upravom, koju toliko zazivam. Nije isključeno da će i oni htjeti ispočetka graditi, baš kao i Marin Brbić koji je deklarativno stao iza struke koju je zatekao kad je došao a zapravo radio sve da je se riješi.
Po tko zna koji put pišem; vrijeme je da se zacrta kurs i da ga se drži dovoljno dugo da se vide rezultati rada na istom kursu.
A da je dobro – nije, jer vrijeme je da Hajduk postane subjekt, a ne objekt. To mogu postići samo ljudi koji ga vode, ne oni koji ga sa strane vole i podržavaju.
Kako reče netko duhovit – ajmo udrit kontru Juventusu, pa dovest Sarrija.
I koliko god to bila šala, vrijeme je da ljudi koji vode Hajduka počnu razmišljati baš na taj način – na veliko, i krenuti na način koji izgleda nemoguć, ali puno toga je u prošlosti izgledalo nemoguće, pa se ostvarilo.”
Da, puno toga je izgledalo nemoguće. Kad se učlanilo onih prvih par tisuća ljudi, izgledalo je sve ovo kao Utopija i neka daleka i nedohvatna budućnost, morski pasi su se oko nas okupljali i gledali na nas kao na lak zalogaj.
I polomili su zube mnogi, jer više ne napadaju. Gledaju kako će se pridružiti, čak nas uvjeravaju kako su oni zapravo oduvijek bili uz nas.
A ja se samo slatko smijem i u međuvremenu imam samo jednu misao: samo da mi sutra dobijemo Rijeku.
Jer baš kao što je nečija davna ideja o navijačima koji će upravljati klubom, izgovorena vjerojatno u nekom zadimljenom lokalu i s previše promila (jer nikad nije dobra ideja proizašla iz popodnevnog druženja uz previše čaja) dovela do toga da Hajdukovi navijači ruše rekorde i klub pod normalno u svoje redove dovodi reprezentativce, tako i ta pobjeda vodi do tko zna čega u budućnosti.
