Povod pisanja ovog članka spomenut ću na koncu teksta, jer je poprilično osoban i možda bi se krivo shvatilo kad bih počeo s tim. U priču koju sam želio ispričati mi se savršeno uklopio i intervju Roberta Prosinečkog za Index, koji sam pročitao isključivo zato što sam od nekih ljudi koje izuzetno cijenim vidio poprilično žustre reakcije, pa rekoh, idem vidjet what’s the fuss all about.
I ok, nije legenda Dinama i još nekih klubova baš briljirao u razgovoru, ali ljudi ionako previše očekuju od bivših nogometaša, u samo rijetkim iznimkama je riječ o ljudima od kojih možete očekivati nekakve dublje zaključke, njihov život je puno jednostavniji od realnosti – treniraj, još treniraj, štopaj, dodaj, kreni.
Naravno da karikiram, ali želim reći da nije Robi ništa strašno rekao, iz njegove perspektive doista može izgledati kao da je pred Hajdukom još puno posla oko sređivanja stvari. O tome zašto je Dinamo toliko ispred Hajduka ili zašto je Luka Modrić optužen pred sudom nije za očekivati da govori bivši nogometaš, njemu je taj nogometni svijet, koji je u cijeloj svojoj biti negdje između robovlasništva i mafijaškog načina funkcioniranja – normalan cijelog života.
I kaže tako Robi, čekajte da citiram: “Čitava Dalmacija bi željela da Hajduk sad bude prvak, ali mislim da će morati još neko vrijeme pričekati. Zašto? Zato što se to ne događa preko noći. Pomaci su vidljivi, to je očito, klub se evidentno diže, ali čitav proces mora sazreti da bi Hajduk mogao parirati Dinamu, koji je trenutačno organiziraniji i bolji klub. Jasno mi je da ove riječi mnogima neće dobro sjesti, znam da istina boli, ali to je realnost. Da bi Hajduk opet postao velik, jednostavno mora prihvatiti realnost, pomiriti se da je situacija sad takva kakva je i krenuti ozbiljno raditi. To je jedini recept za stvaranje prvaka“.
I iz perspektive prosječnog konzumenta hrvatskog nogometa, Robert Prosinečki je rekao potpunu istinu. Ponavljam, baš ništa ne zamjeram Prosinečkom, između ostalog zato što je on za razliku od drugih čak i spomenuo Mamićev i Lukičin kriminal.
Ono što Robert Prosinečki ne razumije i ne zna, jest da Hajduk nije počeo, ili treba početi ozbiljno raditi, Hajduk to pokušava već više od deset godina. A pokušava to, usput, raditi na potpuno drugim temeljima i na potpuno drugačiji način od onoga kako je to uobičajeno u tom mafijaško – robovlasničkom sportu.
Nadam se da ste primijetili kako sam napisao – pokušava, nisam napisao da radi.
Neki ljudi su uspijevali više, neki manje, neki i danas uspijevaju neke stvari, a neke im nikako ne idu od ruke, ali ključ je u pokušavanju i upornosti. Ispravljanju grešaka.
I svega je tu bilo i bit će, bit će još puno katastrofalnih pogrešaka i puno katastrofalnih ishoda. Bit će i ogromnih pogodaka i uspjeha, neminovno. Pod uvjetom da se nastavi na zdravim temeljima, da se ne pokuša ići prečicom.
Svaka prečica koju je netko iz Hajduka pokušao je okončana posrtanjem i teškim ozljedama. Baš svaka.
Ali, eto, iako je sve to iz razumljivih razloga Robertu Prosinečkom nepoznanica, jer em njemu taj način uopće nije jasan, em je dotok informacija koje on ima o temi Hajduka uglavnom ograničen na novinarsku kliku okupljenu oko Mordora – Hajduk je već daleko na putu one ozbiljnosti koju Robi zapravo i dobrohotno, iako malo bez pokrića pokroviteljski zaziva.
Već više od deset godina ja uglavnom govorim i pišem o sto tisuća članova kao osnovnom preduvjetu za Hajduk kao ozbiljan i konkurentan klub.
I eto, tu smo. Sutra bi se mogla mirne duše negdje i zapjevati parafraza navijačkog hita – volimo 92. Ali ključno nije čak niti to što Hajduk ima toliko članova, ključno jest to što se već više od cijelog desetljeća odgajaju nove generacije, kojima je sve ovo – normalno.
Evo, moj sin je na početku cijele ove moje priče imao sedam godina. Danas je pretplatnik na sjeveru, u dvadesetoj je godini, odrastao čovjek.
I znate što – on ni ne zna za drugačiji Hajduk od onog na kojeg ideš zato što igra Hajduk, on ne zna za ništa osim podršku, njemu je zviždanje igračima zbog greške nepoznanica, jer od samih početaka odlazaka na stadione je bio među onima koji negoduju samo zbog nezalaganja.
I tu dolazimo do onog mojeg sasvim osobnog povoda za ovaj članak.
Naime, jučer mi je izašla ona uspomena na Facebooku, kad se možete prisjetiti što ste radili na taj datum u proteklim godinama, a meni je izašao jedan kratki osvrt na utakmicu od prije točno sedam godina koje se jučer, dok sam ga čitao – uopće nisam sjećao, niti je bila važna.
Tada sam još svoje opservacije pisao uglavnom na osobnom profilu, jer kao novinar sam radio na portalu koji je izlazio na stranom jeziku i Hajduk, sasvim logično, tamo nije ni mogao biti u fokusu.
A tekst ide ovako:
Nakon (ne)prospavane noći, došao sam do zaključka da je ovo jedna od većih pobjeda ideje koja se zove Hajduk.
Sve je manje onih koji nakon gaženja na terenu zvižde, a sve je više onih koji nastavljaju navijat.
Za deset godina odgojit će se neka nova generacija koja će shvaćati veličinu kluba, do tad će se i ovi šta ih guši pogušiti, a onda će svaka utakmica biti praznik.
A tko ne želi ući u uzroke onog rezultata od jučer, ne treba ga ni komentirati.
Uz to su bili hashtagovi – #izatebesveodjekuje i #jakoveizdrži
Jutros sam provjerio o kojoj se utakmici radi, i pronašao, riječ je o porazu od Dinama na Poljudu od 4-0, a onda mi se sve vratilo. Sjećam se da je u drugom poluvremenu, kad je sve, kao i toliko puta do sada, i tko zna koliko još puta u budućnosti – baš sve krenulo krivo, i Istok je podivljao, pa Sjever uredno nastavio s još jačom podrškom, a onda se u dobrom dijelu Istoka probudio dišpet, pa se otprilike i pola Istoka ustalo i pjevalo o osvrtanju i odjekivanju kad ne ide. I pored mene je bio moj, tada dvanaestogodišnji sin, bila mu je to mislim treća sezona da je pretplatnik na Istoku i pjevali smo nas dvojica sve do samog kraja, a zviždači se nisu usudili izgovoriti ono zlokobno “sidi doli“, jer bilo nas je već tada previše i bili smo spremni na sve.
I naravno da još nismo blizu toga da sve bude kako bismo mi željeli, još ima onih koji zvižde jednom Krovinoviću jer imaju taj nerv negativnosti i pamćenje zlatne ribice, pa zaborave ne samo kako je i zašto taj dečko došao u Hajduk, nego i ona dva uklizavanja samo minutu ranije.
Ali idemo prema tome da imamo pun stadion onih drugih. Selekcija je to neminovna, jer moj sin će za koju godinu ili desetljeće doći kod mene, koji sam sad već opet na Zapadu, ili će sa svojim društvom završiti na Istoku ili Sjeverozapadu, sasvim svejedno.
A ovi drugi će otpadati.
A i mi stariji smo evoluirali, u četvrtak sam došao, kao i gotovo uvijek – puno ranije na stadion, uzeo pivo i sjeo negdje nasumce popiti ga u miru, da se mogu brzo vratiti po drugo, jer pretplata mi je dosta daleko od šanka, a onda upao u priču sa starijim gospodinom koji mi je izbiflao onu mantru o jednom gazdi i navijačima, odnosno ulici koji uništavaju klub.
I prije sedam ili osam godina bih se posvađao s njim neminovno, a prekjučer sam ga blago pogledao, shvaćajući da i on voli tog Hajduka beskrajno, a onda ga na koncu i potapšao po ramenu i rekao – ne brinite, barba, sve će to doć na svoje. Kad – tad.
Jer jednostavno mora. Jer previše je ljudi uložilo previše pozitivne energije da bi nam stadion bio pun protiv fakin Slaven Belupa.
I previše ozbiljnog rada, koji dolazi na naplatu.
I uživajmo u tome, jer to je ionako samo dio puta, samo sasvim slučajno onaj dio za koji smo mi (bili) zaduženi.
