Elegija je, kažu knjige – vrsta lirske pjesme u kojoj dominira tužno raspoloženje i sjeta. Ta sjeta najčešće je potaknuta čežnjom, žaljenjem, boli i tugom.
Čežnje, žaljenja, boli i tuge u Dalmaciji ne nedostaje, a ona elegija Vice Vukova iz naslova je jedna od dražih mi pjesama, puna sjete koja svakog Dalmatinca koji je bio daleko od rodnog kraja makar i ne toliko dugo pogodi u srce.
Ove sezone sam iz raznih razloga preskočio sva gostovanja Hajduka osim onog u Pločama kojeg ni ne smatram gostovanjem, jer budimo ozbiljni – to gostovanje realno nije. I nedostajalo mi je to, hvatala me nervoza svakog vikenda, ubijalo me gledanje utakmica na televiziji.
Kad su me prošlog vikenda moji najdraži suputnici nagovorili da prekinem taj post, koji je na svoj način bio već prešao u opasan špurijus, reagirao sam kao žaba koju nagovaraju da skoči u baru i već šest dana kasnije bili smo u kombiju koji hita prema mordorskom kraju.
I strašno je puno simbolike bilo u tom prekjučerašnjem danu, baš puno i jedino me je strah da neću znati tu emociju, tj. emocije prenijeti na papir, odnosno kilobajte.
Za početak, nenormalno topao dan, stajanje po ličkim pumpama u kratkim rukavima, a na autocesti uglavnom samo navijači, još jedan karusel koji puni proračun HAC-a. Dolazak pred stadion, koji se krca i prekrcava navijačima Hajduka, bilo ih je po mojoj procjeni barem četiri tisuće, jer domaći su se mogli prebrojati na prste.
Scena prva, dok su igrači još izlazili na zagrijavanje, navijači su na obje tribine buljili u mobitele i gledali razne streaminge ili aplikacije i pratili što se događa otprilike četiri tisuće kilometara, ili za ovu prigodu možda bolje reći – dvije tisuće i sto nautičkih milja jugoistočno od Kranjčevićeve.
Riječ je bila, naravno o finalu svjetskog prvenstva u vaterpolu, a pred konac te utakmice je bilo doista zabavno na tribinama, jer kako to već ide s različitim streamovima i mobilnim mrežama – svatko je imao informaciju u svojem vremenu. Pa još kad je počelo raspucavanje, jedni skaču i slave jer je netko od naših dao gol, drugi psuju jer su ga naši primili – teška gungula i dovikivanje, skoro pa svađa oko rezultata.
I kad je napokon eksplodiralo na par različitih mjesta na istoku i zapadu, krenula je pjesma o domovini, spominjalo se iz razumljivih razloga odmah i Orjunaše i onaj francuski grad otprilike 900 kilometara zapadno od Zagreba.
Krenula je onda i utakmica, o kojoj nemam potrebe pisati osim spomenuti da sam još jednom dobio potvrdu koliko različito utakmice i igru doživljavaju oni koji je gledaju preko ekrana od onih koji je gledaju uživo. Često sam taj fenomen iskusio, ali najčešće sam to pripisivao činjenici da sam ja obično negdje iza gola i više navijam nego što gledam, ali ovaj put sam bio na zapadnoj tribini i dobro vidio samu igru.
Nakon utakmice sam se čuo s urednikom oko detalja i začudio se njegovoj nervozi i ljutnji zbog igre. Srećom, i on je pogledao utakmicu još jednom, pa se na koncu smirio jer doista to uopće nije bilo tako loše kako neki pokušavaju prikazati. Može bolje, ali majkumu, uvijek može bolje.
Povratak s gostovanja je uvijek posebna priča, tu se stvaraju prijateljstva za cijeli život, jer emocije koje čovjek nosi s gostovanja, onako vruć su najiskrenije koje postoje, a nažalost, prečesto sam se vraćao s teškim porazima s raznoraznih stadiona i u toj razočaranosti pronašao neke od najboljih ljudi u svojem životu, jer lako je bit prijatelj kad je sve med i mlijeko.
Ovog puta je bilo sve kao naručeno, kombi se tresao od pjesme, u večernjim satima subote cesta je već i do Bosiljeva bila poluprazna, a južno od toga praktično sasvim rezervirana za povratnike iz Kranjčevićeve.
Kako smo sasvim slučajno od rent a car agencije dobili kombi zagrebačkih tablica, inkognito smo se provukli kroz gužvu i među prvima krenuli na put, pa smo imali i jedan sasvim nadrealan događaj na putu, kad su nas djelatnici propustili na benzinsku postaju, usput nas sve požurujući da uđemo, jer moraju zaključati, naime javljeno im je da za koji minut dolaze desetine kombija s navijačima, pa moraju zatvoriti.
Mi smo ti na koje su vas tetke upozoravale, rečeno im je iz naše grupe koja im je izgledala bezopasno (kao što i jest) zbog godina koje nas uglavnom pritišću.
Tužan je bio taj moment pun predrasuda i nimalo prikrivene mržnje prema Dalmatincima, ali to bih isto najradije preskočio da ne kvarim emociju koju želim prikazati u ovom članku. Iako kad razmišljam malo više, mislim da je ta naša emocija i prepotencija koju isijavamo zbog nje osnovni razlog te mržnje – uvijek se i svugdje mrzilo drugačije i bolje.
Najbolje od svega se dogodilo kad smo prešli onu zamišljenu granicu razuma i ljepote kroz Velebit i zapravo došli kući, iako nam je do doslovne kuće trebalo još gotovo dva sata vožnje. Naime, ugledali smo Dalmaciju, prvo kroz krajolik, a onda još više kroz emociju kad smo došli negdje do Trogira.
Prije nego smo izašli sa stadiona nekoliko sati ranije, s istoka i zapada se zaorilo “igraj, Zadre, volimo te mi!”, a tu negdje u trogirskom zaleđu smo s druge strane vidjeli emociju, ljubav, ludilo u vidu karusela koji se kretao iza jednog autobusa.
Upaljeni svi žmigavci, poneka baklja, trubljenje, nepregledna kolona luđaka ide iz Splita prema Zadru, a u suprotnom smjeru hrpa sličnih vozila trubi, blenda i pali sva četiri. Uz poneku baklju.
I pali su mi stihovi sasvim druge pjesme Vice Vukova na pamet.
Jedne će se noći lude
Zapalit’ u nama vatre
Čudit će se moje vale
Kako zanos nosi ljude
I gledao sam te Zadrane kako slave još jedan kup, znao sam što ih čeka na Poluotoku te noći i bio sam tako sretan zbog njih iako mi srce kuca za žutu boju čisto košarkaško – navijački. I nisam se mogao otresti osjećaja koji je bujao u meni dok je razmišljao o onoj noći kad će Zadrani hrliti u Split slaviti jednu drugu titulu i biti sretni radi nas onako kako smo mi radi njih.
Dalmacija je, kažu – posebna. A ja ne mogu pronaći atribut koji bi dovoljno kvalitetno opisao njenu posebnost. Pjesnici to bolje odrade;
Kad se nad tobom rastvara nebo
oluja bijesni, a more hara
priroda nove utkiva niti,
čudesnih boja, smjelih šara
i teško će znati tko tu ne živi
da čovjek još može
i kada pati da tebi se divi
A onda će jedne noći zasjat svi palaci, jer mora jednom nakon tuge – vjetar nosit naše lađe.
