Je, prošlo je tjedan dana, ali nećemo dozvoliti mojim probavnim egzibicijama da spriječe pisanje reportaže iz Ploča, gdje je dolazak Hajduka bio pravo pučko veselje. Na kraju su i domaći bili zadovoljni, daleko od toga da su se osramotili, Hajduk ih je dugo morao lomiti, rezultat je bio OK, nije bilo kantanja. A djeca su bila najzadovoljnija, mogli su doći do Livaje nakon zadnjeg zvižduka HNL-ovski lošnjikavog suca.
Prva stvar koju sam naučio kad vam Hajduk gostuje u rodnom gradu jeste da matere nemaju milosti, ne zanima ih tko gdje i šta igra, mora se mala gozba napraviti. A natrpana stomaka, punog peksimeta, pršuta i sira, malo je teže pratiti nogometnu utakmicu. Više ste za malo ubiti oko dok se sve to prokuha. Ali hajde ti kaži majki da ćeš gladan na Jadranovo.
Onda tako puna stomaka malo izađeš u grad i vidiš svu tu binarnost Hajdukovih službenih utakmica u Dalmaciji. Domaći ljudi, za koje znam da su oni kibici koji prate svaki domaći meč Jadrana hodaju u majicama na Mišu, na Livaju, u Prgavoj familiji. U najnogometnijem kafiću za šankom sjede momci iz pomlatka domaćeg kluba i pjevaju navijačke pjesme ovog što dolazi na gostovanje.
Nauči čovjek i da puna želuca teže pije pivu, nema prostora. I taman dok piješ pivu koja klizi neopisivo sporo eto ti niz ulicu Dvanaestog u nekoj grupici. Odlučili su doći do Ploča, ipak je to samo sat vremena autocestom. Krom je stigao, divlji bubnjevi sjevera. Tko zna i napiše u komentarima iz koje je poznate knjige ova posljednja rečenica, dobije piće u Kroma.
Tada se ustanovljuje da sam pokazao anticipaciju odličnog zadnjeg veznog, životni Žaper. Uzeo sam ulaznicu viška kad sam nabavljao, znajući da će se dogoditi da netko iz Splita u zadnji tren odluči doći. Tako da je Dvanaesti imao sređenu ulaznicu, jedino mu je ostalo objasniti Gospođi zašto je otišao na gostovanje bez nje. I tu sam više bio zadnji vezni od njega, moja Gospođa je bila sa mnom. Ne bi mi mater oprostila da nije došla i Ona, nevista je nevista, pogotovo draga jer je došla u obitelj kad je već počela dizati ruke od mene i bračnog života.
Sa splitskom ekipom tako prvi put u ovim godinama završim u lokalu kod Stanice za tehnički pregled. Nikad prije u svom životu ne bijah tamo, vjerojatno nikad više ni neću. A nakon toga utakmica, za koju sam odmah znao da neće biti pisanja zanimljivosti. Novinari su bili smješteni uz sam travnjak, nagađati si mogao šta se taktički dešava, a iznad glave mi je visio Igor Ćurković na metalnim skalama koje vode do improviziranog postolja za kameru. Ako vam se u prijenosu učinilo da malo teško diše, to je zato jer je teško disao, treba fizički izdržati pridržavanje za skale 90 minuta i još pričati non-stop.
Sa same utakmice izdvojio bih dvije stvari. Prvo je navijanje djece iz Jadranova pogona iza sjevernog gola. Koji bi uglavnom vikali “Jadran Ploče“, osim kad bi Livaja došao blizu gola, tada bi usljedilo urlikanje “Livaja, Livaja“. Pomalo šizofreno, kao i dobar dio gledališta, koje je i za Jadran i za Hajduk. Druga je stvar bila izlazak Trajkovskog, kojeg je službeni pločanski spiker pročitao kao TrajSkovski, na oduševljenje medijskog zbora. Vidjeli smo i užurbanog Jadranovog direktora kako trči s policijom vidjeti odakle su se pojavile i fotokopirane ulaznice. Jasno, netko se dosjetio i tako riješiti ograničenje broja gledatelja.
Nakon završetka susreta dogodilo se što se i inače događa kad Hajduk gostuje u Dalmaciji, invazija na teren, svi hoće bar sliku s Livajom, Krovinovićem ili bilo kime drugime. Ali ovaj put se dogodilo i nešto neuobičajeno, Livaja je ostao bez svoje majice, očekivano, ali je svejedno teren napustio s drugom u ruci. Pranja, jedan lokalni navijač, uredno je potpisao svoju majicu i dao je Livaji, da ima suvenir iz Ploča. Majicu ste vjerojatno vidjeli, neki “veliki” mediji su se malo i zgražali dresu Hrvatske s Livajinom slikom na mjestu grba HNS.
I to je bilo to, bilo je vrijeme za krenuti prema doma na drugu hranidbenu smjenu, čekalo je pohano i krumpir salata. Neki su se sa strane iščuđavali da su pojedini kafići zatvoreni, kao, zašto propuštaju zaradu, koje je bilo, ostala je ekipa piti po gradu. Nisu shvaćali, i gazde i konobari su željeli otići pogledati Hajduka, jebo zaradu od tog dana, tko zna kad će opet Hajduk u Ploče na službenu utakmicu.
