Veliki Momčilo Popadić je u memoarima iz djetinjstva koje sam citirao u naslovu prizivao toplinu djetinjstva na svojoj Korčuli, to davno izgubljeno nevino vrijeme kojem se zreli ljudi često vraćaju, bez obzira što je realnost tog odrastanja bila sve samo ne idilična.
Često se navijači Hajduka vraćaju nekim davnim periodima kao “dobrim starim vremenima”, iako realnost nema veze s tim sjećanjima. Hajduk je uvijek bio u nekakvoj patnji, čak ni kad je bio najjači i na neki način harao ligom nije uspijevao uspostaviti onu pravu višegodišnju dominaciju, uvijek je bilo neko čupanje i očajnička borba protiv prepreka koje su postavljane iz beogradskih i zagrebačkih centrala.
Ove godine se dogodilo puno toga, bila je to sezona u kojoj se zbio jedan ogroman koloplet apsolutno svih mogućih emocija – od slatkog iščekivanja, nade, euforičnih očekivanja, do teških razočaranja, tuge, bijesa, pa do potpune apatije.
I opet, sutra Hajduk ide u daleku Koprivnicu, a otprilike tisuću najvjernijih će ga pratiti, u nadi da će vidjeti nešto novo, neki proplamsaj nečega što će roditi neku novu nadu, neka nova očekivanja.
I kad se situacija sagleda trezveno i realno, Hajduk bez obzira na ovogodišnji posrtaj nije u nikakvoj bezizlaznoj ili alarmantnoj situaciji. Ima vrlo uredno posložen kostur momčadi, povratkom ozlijeđenih tu ostaje jedna grupa vrlo ozbiljnih igrača s dugoročnim ugovorima koji su zajedno već duže vrijeme i samo nedostaje ono što smo već pisali nekoliko puta – netko tko će to sve skupa presložiti onako kako treba za uspjeh.
Da se ne ponavljam, ključno je stvoriti sustav, a posebno sustav nadzora sportskog dijela kluba, to je barem jednako važno kao i odabrati prave osobe koje će to sve skupa odrađivati.
Do tada, traje svojevrsna audicija na terenu – treba se odlučiti tko će od onih koji nisu toliko participirali možda ostati, tko će otići, važno je odabrati sljedeće momke iz juniorskog tima ili onih po posudbama koje će se označiti kao te koji će sljedeće godine biti sljedeći Pukštas ili Sigur, jer uvjeren sam da će barem jedan od njih ovog ljeta ostvariti transfer.
A sutra – Koprivnica, to mjesto na kojem su se gubile titule, taj tužni stadion s lošim terenom i groznom organizacijom za gostujuće navijače.
Bilo bi lijepo da Hajduk napokon nekoga pobijedi. Radi onih tisuću ili više koji ne grintaju po društvenim mrežama, onih koje ne zanima tko igra ni tko je predsjednik, nego otputuju i ne štede ni vrijeme ni novac, a ni glasnice.
