Hrvatska je zemlja iz loše ispričane bajke, a hrvatski nogomet je najbajkovitiji segment tog trulog sustava za koji nas uvjeravaju kako je najbolji na svijetu, dok je u stvarnosti kao ispao sa stranica Alan Forda, tog proročkog stripa koji smo toliko voljeli u doba raspada duhovne majke ovog sustava – pokojne Jugoslavije.
Količina smrada kojeg smo svi mi koji samo želimo gledati nogomet vikendom i navijati za svoj klub prisiljeni podnositi je već odavno nepodnošljiva; sve ono što smo se nadali da će nestati slomom stare države i osnivanjem nove je ne samo preživjelo, nego eskaliralo.
U Jugi su se barem pravili da žele biti pravedni dok su nas krali i lagali, dok ovi više niti ne kriju zašto i za koga su tu.
Gdje god zagrebemo, u bilo koji segment nogometne organizacije, baš ništa pozitivno ne možemo pronaći. Sve je u službi zarade i uhljebljenja podobnih, sve je, uključujući i perjanicu sustava – repstaciju, alias repku – u službi ne jednog kluba, nego interesne skupine koja taj klub koristi za zaradu.
I najnormalnije je da je disciplinac njihov čovjek, da su svi ključni ljudi njihovi, njihova je na koncu i država i represivni aparat, njihovo je i pravosuđe, i više niti ne kriju svoju pristranost i trud za uništenjem svega čistog i poštenog oko čega se više od deset godina trude ovi naivci s juga.
Bijeli momci s juga.
I sve što dolazi s tog juga je sumnjivo i podložno kazni – od benignih transparenata koji su kažnjivi, dok je veličanje Hitlera ok, od bivših Hajdukovaca čija se ljubav prema domovini uvijek propituje, a nitko niti da postavi pitanje zašto bi domoljublje uopće bio kriterij i tko je taj koji je poistovjetio predstavljanje države s vladajućom strankom?
I što je najgore, uplićemo se i sami u tu priču, u kojoj nam tipovi koji kradu direktno od države drže predavanje o patriotizmu, zato što, eto – oni drže ruku na sisi dok svira himna.
Jučerašnji istup Torcide je jedini način na koji s tim tipovima treba razgovarati, vrijeme je da to shvate napokon i ljudi u klubu. Niste ravnopravni s drugima, i nemojte tražiti mrvice sa stola, nego dignite taj glas već jednom. Tri godine šutnje i prijetnji praznim puškama su više nego dovoljne.
Sudačka komisija, disciplinski sudac, izvršni odbor, predsjednik saveza, sve su to likovi koji ne zaslužuju da ih se uopće spominje, osim uz psovku. Lustracija saveza je nužnost, i sve dok se to ne dogodi, sve dok nam oni budu krojili priču zajedno s podguznim muhama u medijima koji njihove papazjanije predstavljaju kao nešto normalno – nema sreće za hrvatski nogomet. A ni za Hrvatsku, kad smo već kod toga.
I ponekad mi bude teško, jer stvarno bih volio analizirati zašto Hajduk ne igra bolje ili zašto Varaždin igra lijep nogomet.
Ali to je u ovom slučaju doista najsporednija moguća stvar na svijetu.
