ovo je vrijeme kada mi se ništa ne da… može mi se tako…
od prije desetak godina sam prijevremeno umirovljeni penzioner i, za razliku od onih finih, starih, laganohodajućih penzionera, ja radim, vičem, psujem, pišem, volim sebe i vrlo malo drugih, ugađam uglavnom sebi, ne libim se reći sve u brk i brkatima i depiliranima… može mi se…
živim u centru malog dalmatinskog mista… od mene, na par metara desno je crkva, lijevo je sportski centar… ne koristim ni jedno ni drugo…
na močvari se ljeti igra malonogometni turnir kojega su nazvali „tko to može platit“… točno te vuku za jezik da im (ako si jebeni penzioner) kažeš: pička ti materina – nitko, nema tih para da se ovo plati!!!
sreća da nisam od te vrste penzionera…
nabildani trče za loptom, gledatelji okreću glave lijevo, desno, spiker navija svom snagom dok mu je mikrofon unutar adamove jabučice, svi uživaju i prate gdje će i tko će kome ugurati, oznojni, teško se diše, bicepsi, tricepsi… kad netko nekome ugura – nastane takav kolektivni orgazam da se prepadneš…
jedva malo predigre i goooooolllll…. opet smo orgazmični, treba vremena da smireno nastavimo glavinjati… traje to od devet do ponoći… ako završe neriješeno, počnu ubacivati jedan po jedan bez trčanja, ti počneš boga moliti da im se ne posreći jer višestruke orgazme zgrada ne bi izdržala…
odu gledatelji, odu igrači, ode spiker, pokupe razglase i mikrofone, izgase reflektore – na močvari obavezno ostane poneki zaostali orgazam…
policija tu ne zalazi jer je mrakuša, strah je i mene iza zaključanih vrata, a kamoli ne bi bilo njih na otvorenom… pjeva se, puši, puši, neka djeca plaču, neki očevi ih smiruju, puši se, puši, neke mame cijuču i smiju se grohotom, lopta se ubacuje u nevidljivi koš nonstop, puše i kad ne puše…
smire loptu pred zoru al onda krene zvoniku sa crkve koja mi je odmah s desna… zvona zveče i zvone do iznemoglosti u 6,20, u 7,45, u 9…
kad i oni svrše – dignem se… ne da mi se ništa… dobro je što ne moram ništa… to pak, ne daje pravo, mom uredniku da me zove penzionerkom kojoj ne daju spavati… dečko dragi, možda ja ne bih spavala, možda bi se i ja jebavala da mi ovi s lijeva i oni s desna nisu oduzeli sve orgazme…
kažu da će turnir u osmom mjesecu… imam dovoljno vremena da smislim gdje ću ja tada…
i na kraju, kako su me naučili oni koji me čitaju, ali ne lajkaju – svršavam sa: Hajduk živi vječno!
