teško je pomiriti vjeru i etiketu oficirskog djeteta, antikrista… nisam krštena, nisam najpoštenija od svih na svijetu, ne znam molitve napamet, ponekad lažem, ponekad plačem, psujem… dobar sam čovjek, dobra žena…
kraj godine me uvijek uhvati nespremnu… pitam se hoću li paliti prvu adventsku svijeću, smijem li na ponoćku, griješila jesam, ispovijedila se nikada nisam…
nastojim živjeti po pravilima, ne činiti drugome nažao, voliti bližnjega svoga, pomagati potrebitima, uvažavati silu koja je nada mnom (teška srca priznajem da postoji i da jeste jača od mene), ne mrziti, ne srati previše bez velike potrebe…
sve manje slušam druge, izgradila sam svoj kodeks časti, svoja pravila ponašanja, svoj obraz… ne dam da mi drugi zaviruju u život, da mi popuju… možeš mi biti prijatelj ili drug, možeš me zagrliti, jesti i piti sa mnom – ali ne dopuštam da me mijenjaš po svom…
ako sam u mistu, obavezno slušam božični koncert u malomišćanskoj crkvi, učini mi se da osjetim čuđenje vjernih u svemiru, pitanje: šta će ona ovdje, kao da nisam njihova po njihovim mjerilima, kao da sam poremetila mir onima koji mole za mir… ubijedim sebe da mi se to samo pričinilo, sjednem, uživam u predblagdanskom ozračju, sklopim ruke i oči, osjetim silu koja prodire kroz moje padove, greške, srazove, pomutnje, osjetim snagu koja me grije i umiruje… molim na pravome mjestu, nema veze što sam nekrst, ovdje se čuju sve molitve…
vjera se dokazuje i pokazuje izvan crkve…
nisam kupila adventske svijeće, nemam vjenčić na vratima, neću kititi bor… poslat će mi, na badnjak, moja jedinorođena sliku okićenog bora i pitati me:
“jesam li nadmašila samu sebe u odnosu na prošlu godinu, može li biti kičastiji i ružniji“…
“ne može! najljepši ti je na svijetu“…
radujte se narodi…
