ne slušam vijesti i ne gledam televiziju… pitala sam ih mogu li odjaviti tv prije smrti, rekli su da ne mogu i da moram plaćati ako imam kompjuter ili laptop, mobitel ili radio, jer se i za gušt da ih ne gledam i ne slušam mora plaćati mjesečna pretplata…
sve do nedavno, vrijedio je taj gušt svake lipe, života mi moga…
koljeno još boli, zdravstvo mi je dalo injekcije (za koje su rekli da će samo ublažiti bol ali neće pomoći u izliječenju), te da mogu kupiti neki prašak koji će me spasiti kad ga otopim u vodi i popijem… košta stotinjak kuna, koljenu sam naredila da izdrži do sljedeće mirovine…
šta će jadno koljeno – čeka…
tako ležim čekajući uplatu mirovine, trudim se komunicirati sa probranim svijetom preko mobitela i kompjutera, ostalima pokušavam zabraniti pristup jer smatram da svaki mjesec pošteno plaćam za pravo na izbor, za pravo da ih mogu isključiti kada hoću ili blokirati zauvijek…
međutim, primjećujem kako se sve češće i sve više borim sa ljudima koji su mi počeli iskakati bez mog dopuštenja, koje ne želim gledati niti slušati… oni ulaze, truju me, probili su moje blokade, zarazili me virusom!!!
jebu me kako god hoće, uzduž i poprijeko… dok se ja snađem i iskopčam sotone – oni su svoje već odradili, sebe ispraznili, mene napunili, sve to u letu… puna sam plinova, smrzavanja, gladi, krađa, ratova, hapšenja…
ovo je vapaj da mi netko pomogne isprazniti recycle bin iz duše… prepunilo se nerecikliranog smeća u meni, osjećam da pomalo tukne na gnjilež i smrdi, onako baš ljigavo, pokvareno i lažljivo…
ne daju se ukinuti, izbrisati, blokirati, odjebati…
molim vas – ako netko ima antivirus za ovaj škart neka ga šalje, spašavajte dobri ljudi… ne dopustite da mi duša zamre zatrpana govnima…
gasite sve oko sebe što se izgasiti da, opasnost vreba… panika me hvata da će me progutati i ištrcati prije proljeća bez obzira što redovno mjesečno plaćam da odstupe od mene…
