došlo mi da spremim najpotrebnije stvari za nedaobog bolnice…
kupila na rate pet gaćica, dvoje čarapa, papuče, dvije donje majice, jednu spavaćicu, jednu pidžamu, kućnu haljinu, veliki i mali ručnik, dvije role vecepapira, četkicu za zube i sve to novo i oprano spakirala u torbu i stavila na vrh ormara…
prošla zima, ja ne završih u bolnici… vadi iz torbe sve osim gaća, ručnika i četkice za zube, kupuj ljetnu robu, operi je, složi i na vrh ormara…
bogu hvala torba mi nije trebala ni ovo ljeto, al od prošle zime sam smršavila, prevelika mi spavaćica i pidžama i kućna haljina… nema veze – to ću sad nosat po kući, pratit ću akcije i od slijedeće mirovine (ili dvije) kupiti manje brojeve…
na televiziji ispraćaju kraljicu, ton je isključen, tako da mogu gledat i razmišljat istovremeno… kroz glavu mi frcne misao: šta ako umreš ko kraljica, bez bolnice, a nova roba, zbog koje si gladovala dva mjeseca, nikad nošena, kupljena po mjeri – zjači na vrh ormara…
zablesika u malom mozgu znak pitanja, u čemu će me ukopat ako umrem onako kako boga molim i kumim godinama: kad mi dođe vrijeme – daj da legnem i ne probudim se…
kako ću znati hoću li umrijeti ljeti ili zimi, koju garderobu pripremiti, jebeš ti umiranje bez protokola…
kada bih pokušala od mirovine kupit robu i za bolnicu i za ukopa, po godišnjim dobima, umrla bih od gladi… stoga odlučim da ću izabrati nešto od postojeće garderobe, i kratkih i dugih rukava, okačiti na vješalicu i nalijepiti papirić: ovo je za ukopa…
mojoj jedinorođenoj sam rekla gdje mi stoji crna tekica sa zapisanim kreditima, računima, dugovima… kad umrem – najprije nju uzeti i vratiti ako sam kome nešto dužna, onda knjižicu u kojoj piše da redovito uplaćujem posmrtnu pripomoć odnijeti gdje treba…
nadopisat ću u tekicu da na zadnjoj vješalici u ormaru visi roba za ukopa za sva godišnja doba, uz napomenu da obavezno izvadi iz torbe, koja je na vrh ormara – gaće, čarape i papuče, te neka i to priloži…
šteta bi bilo da nove stvari propadnu…
prebacila sam program sa kraljice, gledat ću vestern iz šezdesetdruge, naravno bez tona, uz njih najlakše utonem u san…
p.s. kako ću u papučama u raj, evo sad mi to ne da zaspat, ni vestern ne pomaže…
