Stariji narednik 36. brigade Mihailo Dainov (sjećate ga se s ove fotografije dolje), bolničarka pukovnije Azov Katerina Poliščuk – Ptičica (sjećate se njenih pjesama iz okruženog Azovstala), zapovjednik policije Mariupolja Mihailo Veršinjin, trudna bolničarka Mariana Mamonova, pripadnik Azova Dmitro Kozacki, poznat kao fotograf iz Azovstala, pripadnik ukrajinskih marinaca, hrvatskin državljanin Vjekoslav Prebeg… Svi oni su među jučer poslijepodne razmijenjenim vojnicima, idu doma, i to je najbitnija vijest koja je stigla iz te okrutne ruske agresije. Uz neobično posredovanje Saudijske Arabije.
Iako nije najjasnije što su Saudijci, do sada pasivni u ovom ratu, napravili, postoje pretpostavke. Naime, oni imaju sredstva kojima Rusiju mogu prisiliti na ustupke. Imaju mogućnost da jednostavno dignu izvozne kvote nafte, spuste joj cijenu do razina da je Rusi nemaju nikakvu zaradu prodajom. Što bi bio udar koji bi dokusurio Ruse. U takvom scenariju, puštanje 215 zarobljenika u zamjenu za Viktora Medvedčuka, ukrajinskog tajkuna i političara, Putinove marionete, djeluje kao dobra pogodba.
Među puštenima su i zapovjednici Azova iz Marioupolja, ali uz poseban uvjet. Njih petoro, među kojima su i Denis Prokopenko – Redis, zapovjednik Azova te njegov zamjenik Sviatoslav Palamar – Kalina, premješteni su u Tursku, gdje će ostati do kraja rata. Bio je to uvjet Rusa, nisu željeli pet zapovjednika Azova nazad u Ukrajini.
Pored ove vijesti, jučer ujutro se oglasio i Vladimir Putin, najavivši mobilizaciju, referendum i pripojenje Luhanska i Donecka, te zaprijetivši još jednom nuklearnim napadom. Bio je to 11. put od veljače da jedan od čelnih ljudi Rusije prijeti nuklearnim ratom, a Putin je sve završio riječima da ne blefira. Ovaj njegov govor bitno je analizirati kroz nekoliko točaka.
MOBILIZACIJA
Politički najdelikatniji dio Putinova govora. Stanje u Rusije je tako, o čemu nam je uostalom u intervjuu pričao Marko Stričević, jedan od najupućenijih novinara u stanje u Rusiji u posljednjih 20 godina, da veliki dio ruskog stanovništva rat doživljava kao nešto daleko. Većina vojnika nije dolazila iz velikih gradova, radilo se o ugovornicima iz ruskih pustopoljina, Moskva je nastojala živjeti normalno, koliko to omogućuju uvjeti sankcija. Sada to prestaje.
Nekoliko je analitičara isticalo kako je ovo prva odluka koja direktno ide protiv oligarha, koji ne žele eskalaciju na domaćem teritoriju. Oni misle biti bogati i dobro živjeti i nakon ovog rata, a neredi u Rusiji nisu dobar put za to. A mogućnost nereda radikalno raste, jedna je stvar kad ginu ljudi s istoka Sibira, a druga kad se lijesovi krenu vraćati u metropolu. Uostalom, već su sinoć krenuli prosvjedi. Ne masovni, ali treba uzeti u obzir, u Rusiji svatko tko je sinoć izašao i vikao “Ne ratu” i “Putina u rovove” nad glavom ima prijetnju 15-godišnje robije. U srži, ljudi koji su prosvjedovali sinoć su heroji.
Što se same mobilizacije tiče, Rusija neće dignuti odmah 300 tisuća ljudi. Jednostavno nema resurse za to, Sjedinjene Države koje imaju zasigurno najbolji obučni sustav na svijetu godišnje može obučiti 150 tisuća ljudi. Premda ruska obuka nije temeljita kao njihova, jer doktrinarno smatraju da se najveći dio obuke završava u postrojbama u koje pošalju ljude, ipak je 300 tisuća novih vojnika prevelik zalogaj.
Druga je stvar sama učinkovitost tih postrojbi. Iako je najavljeno da će biti svi koji imaju vojnog iskustva, treba napomenuti jednu bitnu stvar. Radi se o ljudima koji su nekad prošli vojnu obuku, rusku, kakva god već bila, ali ne i ratovali u Gruziji ili Siriji. Dakle, bez ratnog iskustva. Bitna stavka je i opremanje tih postrojbi, Rusi muku muče s ljudstvom koje je sad na dispoziciji, kako će to riješiti s novima ostaje da se vidi. Postoji idiotska mogućnost da ih jednostavno pošalju u Ukrajinu s najosnovnijom opremom, uniformama i puškama. No, onda ih mogu i ubiti u obučnim centrima, jednaka je to sudbina.
Mnogi analitičari smatraju da će se novi vojnici koristiti kao popune i rotacijske zamjene za postrojbe koje su već na ratištu. To donekle može otežati posao Ukrajincima, vojnici koji su sad na ratištu tamo su već preko 200 dana. Vojna nauka drži da je 90 dana optimum u kojem su vojnici učinkoviti u ratu, a šest mjeseci je zadnja granica nakon koje se rotira, jer prestaju biti upotrebljivi. Podsjetimo, savezničke ture u Afganistanu trajale su baš šest mjeseci, a Afganistan nije bio mjesto intezivnog ratovanja.
Rusima je krajnje vrijeme za napraviti rotaciju i odmoriti ljude koji ratuju evo već sedam mjeseci. I to je vjerojatno pravi razlog ove rotacije, sklonost ljudstva u Ukrajini da bježi je počelo rasti i to se nekako moralo zaustaviti. Ali tu je jedan problem za Ruse. Novi vojnici nisu se susreli s preciznim udarima Ukrajinaca, koji zahvaljujući zapadnom oružju, ali i adaptaciji dronova siju teror među agresorskim vojnicima. Mobilizirani vojnici sigurno neće s osmijehom dočekati situaciju da ih svaki tren iz zraka može pogoditi kakva bomba koju je pustio dron ili da ih s 90 kilometara udaljenosti pogodi raketa iz HIMARS-a.
Može se pretpostaviti da se Putin i njegovi generali nadaju hladnijoj zimi, koja će sve vojske na terenu prisiliti na ukopavanje i izbjegavanje velikih ofenzivnih djelovanja. U takvoj situaciji bi im, nadaju se, ovi mobilizirani mogli zadržati crtu bojišnice do veljače, kad bi ponovno mogli vratiti iskusne postrojbe. Kockanje s vremenom u ovo doba promjene klime definitivno je upravo to – kockanje. Hoće li se kockaru isplatiti znat ćemo tek u veljači 2023. godine.
Ima tu i još jedan problem. Nitko iz Putinove administracije i od oligarha nije svoje dijete poslao na bojište niti to namjerava. Online novinari bliski oporbenjaku Alekseju Navalnom jučer su izveli sjajan show tijekom kojeg su glumili ured za novačenje i pozvali Nikolaja Peskova, sina Dmitrija Peskova, Putinova glasnogovornika. Radi se o pripadniku ruske zlatne mladeži koji je uz pomoć oca odslužio vojsku u nuklearnim postrojbama, koje su definitvno najlakše za to. I koji je odbio doći na regrutaciju, pojasnivši voditeljima kako je on “gospodin Peskov i da onda znaju da će on to riješiti na višim instancama”. Rusi sve više vide kako nakana političke elite nije da se oni žrtvuju, već bi patiti trebala “stoka sitnog zuba”. Postoje granice do kojih se to može trpiti.
NUKLEARNA PRIJETNJA
Sama činjenica da je Putin morao kazati kako ne blefira i da se radi o 11. prijetnji nekog iz najviših političkih krugova jasno sugerira da se radi o blefu. Čak pomalo otužnom, koliko god se prijetnje nuklearnim holokaustom nikad ne mogu uzeti neozbiljno. No, prijetnja je izazvala toliko zabrinutosti da je odmah nakon Putinova govora britansko ministarstvo vanjskih poslova poslalo poruku Ukrajincima “Mi smo uz vas“. Prema procjenama, Velika Britanija ima oko 225 nuklearnih bojevih glava, dakle desetak puta manje od broja ruskih u operativnim postrojbama (Rusi ih imaju i više, ukupno 5-6 tisuća, ali veliki dio njih nije operativan, već je uskladišten i potrebno bi ih bilo dodatno pripremiti za operativnu upotrebu).
Zašto je Zapad toliko nezabrinut ovim prijetnjama? Čak i ako se na stranu stavi da ih previše Rusi koriste ako su stvarne? Nekoliko je razloga. Prvi i glavni je doktrinarni. Za razliku od Sovjetskog Saveza koji je držao moguću i upotrebu taktičkih nuklearki u konvencionalnom ratu, ruska nuklearna doktrina je da su nuklearke sredstvo posljednje odsudne obrane. Opcija Sudnjeg dana, reklo bi se. Upotrijebile bi s tek kad je Rusija u problemu opstojnosti, dakle kao garant da poslije toga ništa ozbiljno na planetu neće opstati.
Svaki ruski raketni zapovjednik to zna, dakle lansiranje zbog nekih taktičkih razloga značilo bi promjenu doktrine i bio bi čisti potez luđaka. Za kojeg je upitno bi li bio ispoštovan. Jer bi svaki zapovjednik znao da je to u srži kraj svijeta. Usko na ovaj razlog se veže činjenica da Zapad ima pouzdanije nuklearke te Rusija ne može znati što bi se dogodilo s njihovim napadom, ali zna da bi ona prestala postojati kad bi kao odgovor stigli projektili SAD-a i saveznika.
Više razloga je upitnosti ruskog nuklearnog arsenala. Prvi je sama tehnička održavanost, ta oružja su kompleksna i zahtjevaju dobre uvjete, Rusi su pokazali da u takvim situacijama znaju zabušavati. Drugo je pitanje deuterija, izotopa vodika, koji zapravo počinje nuklearnu reakciju u nuklearnim bombama. On se kroz vrijeme “troši” te ga se treba mijenjati u bojnim glavama. Sedam godina je maksimum za promjenu, četiri je optimum. A iz obavještajnih krugova se već neko vrijeme šire vijesti kako Rusi to nisu obavljali na vrijeme. I da im jedan dio nuklearki jednostavno ne bi detonirao.
Ipak, ključni razlog protiv lansiranja nuklearki je političko-egzistencijalni. Rusija bi u slučaju čak i ograničenog nuklearnog rata prestala postojati. Lansiranje ne odgovara ni Kinezima ni Irancima, jer znaju da je doktrina pojedinih zemalja da u slučaju nuklearnog rata gađaju unaprijed zadane mete. Koje uključuju i velike kineske gradove, kao i Teheran. Tako da zasigurno niti sa ove strane, Rusima manje ili više naklonjene, ne gledaju s odobravanjem na ove prijetnje.
ALEKSANDAR VUČIĆ
Odakle sad srpski politički klaun ovdje, pitate se? Pa, zbog njegove izjave večer prije Putinove objave, kada je izrazio bojazan da nas u roku dva-tri mjeseca očekuje rat neviđen od onog Drugog svjetskog. Što se iz sadašnje pozicije može samo promatrati kao pojačavanje Putinovih riječi unaprijed i nastojanje da djeluju ozbiljnije.
Za zaključiti je onda kako su Rusi zatražili od Vučića da malo da vjetar u leđa njihovim prijetnjama, srpski predsjednik već mjesecima nastoji sjediti na dvije stolice jednom stražnjicom, sad je morao odigrati malo i za svoje ruske prijatelje. Općenito se može primjetiti da su Rusima skloni političari bili na toj liniji. Iz Mađarske pozivaju da ne bude više sankcija Rusima, jer eto prijete, a i naš predsjednik Zoran Milanović je u relativno nesuvislom odgovoru o ovoj prijetnji zapravo dizao razinu straha.
Što u konačnici zapravo potvrđuje da su prijetnje prije svega retoričke. Ako zbilja misliš upotrijebiti nuklearno oružje, ne trebaš političke tribune koji će vikati “plašite se Rusije“.
ŠPIJUNSKA IGRA
U pozadini svih ratnih i političkih zbivanja u posljednjih sedam mjeseci u Moskvi se događa velika špijunska istraga. Rusima je u potpunosti jasno da Amerikanci ili Britanci imaju nekog visoko u ruskoj političkoj ili vojnoj hijerarhiji. Znali su za napad, čak i detaljno, upozoravali su Ukrajince da će Rusi prvi dan ključnim držati zauzimanje aerodroma u Hostomelu, o toj smo bitki već pisali. Njezin ishod je na kraju zaustavio prvi, a čini se u tom trenutku i jedini ruski plan brzog zauzimanja Kijeva.
Koliko je poznato, Kremlj za sada nije pronašao tko je to dojavljivao Zapadu njihove planove. Uz to, sasvim je realna situacija da onda Amerikanci znaju i što je točno iza Putinove posljednje objave. A teško je ratovati kada ti najbitnije tajne i planovi isplivavaju vani prije vremena.
