Putin koji kleči ispred Xia, ka u odjelima su oboje ali pozicija ruskog diktatora neodoljivo sugerira felacio. Donald Trump okružen policajcima koji ga na silu grabe, a on ima onu svoju bijesnu facu, kad nema šanse da ne pljuca masovno dok priča, odnosno urliče.
Dvije su to fotografije koje sam vidio prošli tjedan. Samo što nisu fotografije, nego namjerni deepfake, zabrinjavajuće dobro lažirane fotografije uz pomoć računalne umjetne inteligencije. I dobro je dok je situacija ovakva, radilo se o konstrukcijama koje su napravljene da se vidi moć takvih alata. Dobro, i da se malo naruga Putinu. No, problem je da će se ovakve stvari početi koristiti i u medijskoj, političkoj i svakoj inoj manipulaciji.
Novinarski posao stoga postaje nemjerljivo teži. U doba kad sam počeo raditi da naletiš na ovakve fotografije instant počinješ pisati dok urličeš uredniku da pogleda što ima. Bilo je to doba kad je Yahoo bio car, a za neki tamo mali Google je čulo samo nas nekoliko koji su na tom istom Yahoou pratili tehnološke vijesti. Fotografija je bila fotografija, moglo se i tada nešto manipulirati, ali to je bilo toliko prozirno da bi i domaći DORH iz prve skontao.
Danas nije tako, danas kad vidiš fotografiju ili snimku prvo moraš ustanoviti je li točna. Ili je u potpunosti konstruirana. Ili samo s promijenjenim dijelovima, što može dovesti do krajnje promjene konteksta scene. Da se razumijemo, fotografijama se manipulira otkako postoje. Što krivim kontekstom što retuširanjima, koja su prije morala imati i političku pomoć da se prime.
To je prije više od osamdeset godina najbolje bio patentirao Staljin, sa službenih fotografija bi mu znali iščezavati ljudi koji su pali u nemilost. Svi su znali da su nekad tu bili ljudi koje su gulazi pojeli, ali su spremno prihvatili da ih nema, bez puno pitanja. Sovjetski Savez autor je i najpoznatijeg retuširanja tog doba. Sjećate se one fotografije zabijanja zastave SSSR-a na Reichtag 2. svibnja 1945. godine? E, to što ste bili vidjeli nije stvarna fotografija. Na stvarnoj se vidi kako vojnik koji stavlja zastavu na ruci ima najmanje dva sata. Kako nitko normalan ne nosi dva sata na ruci, osim ako ih tako ne nosi kao ratni plijen uzet s mrtvih Nijemaca i iz njihovih razrušen ih stanova, Sovjeti su zaključili kako to treba retuširati. Maknuti satove, ne mogu junaci biti lopovi.
Dakle, fotografija je bila dokaz i medijski materijal, još tamo od 1898. godine kad su se Max Priester i Willy Wilcke ušuljali u kuću Otta von Bismarcka i snimili ga na samrtnoj postelji u četiri ujutro, postavši tako prvi paparazzi u povijesti. No, danas više nisu toliko pouzdane kako su bile prije, odnosno danas je tehnologija došla do toga da ih u potpunosti može izmisliti i konstruirati. Pomalo zastrašujuće, a prije svega izazovno, jer će se neki postulati novinarstva morati mijenjati.
Nije lako biti novinar u današnje doba. Caruju teoretičari zavjera te instant znalci koji se “školuju iz alternativnih izvora“. Nekad prije takvi bi bili ograničeni na lokalnu birtiju, gdje bi ih zajebavali i počastili pićem kad baš nešto ludo izvale. Danas postaju eurozastupnici, čitave medijske buljumente ih prate po društvenim mrežama, a sve je histerizirano verzijom priče o jajetu i kokoši. Što je bilo prije, mediji koji prate takve idiote? Ili ljudska zanimacija za njih zbog čega su ih mediji pratili? Pa se onda većina pogubila i počela gotiviti samo tu paralelnu stvarnost.
Uglavnom, zajebato je baviti se novinarstvom danas, pogotovo ako se ne namjeravaš zadovoljiti praćenjem lokalnog lajf koača na društvenim mrežama i izvještavanja o njegovim savjetima. No, medalja ima i drugu stranu. Sve teže je biti i medijski konzument. Kako shvatiti koje je dobar, a koje loše medijski sadržaj? Tko je iskren, a tko nije, imaju li tekstovi i snimke relevantnost? Došlo je novo doba, a trenutačno recept za sva ova pitanja ne znamo, da ih sam znam patentirao bih, zaradio bijesne pare i na nekom ugodnom mjestu do kraja života pisao samo za gušt. Jedino što nam preostaje je biti što je moguće pažljiviji, da se ne bi navukli na Putinov felacio.
