Niz pobjeda jednom se mora završiti, pa eto bi tako sinoć u Kranjčevićevoj. S tim da ovo nije jedan od onih remija koji ostavljaju baš gorak okus. No, hajdemo mi na zanimljivosti.
Prva je da je Hajduk bio na klizalištu prvih 15-ak minuta, time je na kraju nezadovoljan i Mislav Karoglan. No, ovaj put su za to zajednički bili krivi teren, vrijeme i stručni stožer Hajduka. Naime, dogodio se nevjerojatan splet okolnosti. Igrači su se zagrijavali dok je temepratura bila još u plusu, i za takav su teren uzeli kopačke. Ali u međuvremenu, od kraja zagrijavanja do početka utakmice, temperatura je pala ispod nule i teren se krenuo aktivno zamrzavati. Jeste mala pojedinost, ali ako želiš biti veliki klub moraš i na male pojedinosti paziti i upozoriti igrače na to kod izbora obuće. Onda bi se ipak manje klizali na startu.
Drugo je da bi i uz bolju obuću bilo teško igrati, jednostavno je teren bio tvrd i sklizak, na kraju je to i koštalo Žapera ozljede. Višim igračima je ovakav teren još neugodniji za igru, visoko težište izaziva više proklizavanja, shvatili su to dosta brzo i Uremović i Šarlija, koji su morali igrati precizno i brzo, bez velikih driblinga. Kuknjava zbog terena je potrebna, jeste da je isti za oba sastava, ali to samo znači da oba sastava imaju veću vjerojatnost za ozljede. Dakle, na stranu kvaliteta igre, terene u Hrvatskoj treba srediti primarno zbog zdravlja igrača. Ovo je već druga teža ozljeda u Hajduku zbog terena u posljednjih deset kola.
Treća stvar je da je obrana Hajduka krenula neuobičajno nesigurno, stameni kamen Hajduka jučer je prvi dio dosta plivao. Pogotovo je bilo zamjetljivo da Sigur griješi, dva puta se krivo postavio i dva puta mu je Goričan pobjegao. Jednom je Lučić oduševio intervencijom, drugi put nije ni on mogao ništa. Pohvale Karoglanu što Sigura nije vadio, nego ga je smirio i pustio da igra i drugo poluvrijeme u kojem je bio puno bolji. Mladi igrač mora nekad i griješiti, to je jednostavno tako. Bitno je da to zna i može popraviti.
Četvrta zanimljivost je da unatoč brojnim najavama Lokomotiva je igrala u niskom i srednjem bloku i čekala svoju priliku iz kontri. Visoko su izlazili samo kad bi Hajduk imao aut na svojoj polovici, počeli su protivnici zamjećivati da to nije najsjajniji segment igre bilih. U drugom dijelu su domaći čak i izlazili malo više u defanzivi, ali nakana nije bila oduzimanje lopte i zabijanje gola, nego spriječavanje razvoja igre Hajduka. Izlazili su s tri igrača, za razliku od prvog gdje je prva linija obrana bio duet, a želja je bila onesposobiti tri igrača Hajduka u izgradnji. I funkcioniralo je to, u drugom se dijelu Hajduk odlučivao na duge lopte, ispucali su ih nevjerojatnih 45 komada u 50 minuta poluvremena. Za usporedbu, prosjek tima pod Karoglanom za čitavu utakmicu je koji dugi balun iznad te brojke. No, s izlaskom Krovinovića i ulaskom Kalika bilo je jasno da će se forsirati takva igra nauštrb građenja kroz sredinu.
Peta je stvar da takva taktika uopće nije loše funkcionirala. Razlog je Livaja koji je dobio šest od osam zračnih duela, a odbijene lopte je dosta dobro koristio Kalik. Na kraju je i zračni dvoboj Livaje bio presudan za izjednačenje, uz malo sreće je lopta došla na nogu Benrahoua koji je u maniri vrhunskog centarfora mirno pogodio nebranjeni kut mreže. No, teško se oteti dojmu da je Hajduk trebao više probijati po strani, s nekoliko prodora Dajakua u prvom i Moufija u drugom dijelu nastajale su panike u Lokomotivinoj obrani, koje je ponajviše uzrokovao Pukštas, još jednom dokazavši da je paklen igrač iz drugog plana.
Šesta je zanimljivost da Puki nije zabio jer se Čavlina još jednom iskazao. I to ponavlja sad već i u kontinuitetu te se može kazati da je uz Lučića golman u najboljoj formi u HNL-u. Treba kazati i da je upitno koliko bi dobro došao Dinamu, jer Dinamo i Hajduk s jedne strane, a Lokomotiva i primjerice Rudeš trebaju drukčije tipove vratara. Čavlina ima najviše obrana u ligi, dakle koncentraciju održava konstatnim branjenjem protivničkih situacija. S druge strane, golmani Dinama i Hajduka obično nemaju toliko posla i moraju naći načina da održe koncentraciju za one dvije ili tri situacije koje će im protivnici imati. A to je za mlade golmane obično popriličan problem.
Sedma stvar je da ovo nije smak svijeta, krajnje je bitno da se izjednačilo i da se nastavilo napadati, da je pozitivan psihološki moment zadržan. I ne samo to, nego s bodom je Hajduk i dalje ispred Dinama ako i dobije sve zaostale, tako da je ostalo ono da na Maksimiru za osam dana Dinamo i dalje mora ganjati pobjedu, ne može igrati rasterećeno. A Hajduku i dalje odgovara i remi. Ne mogu se sjetiti kad je posljednji put bila takva situacija u tom dvoboju. Bili su odigrali remi i stiskali tražeći drugi gol u utakmici u kojoj Sahiti, Sigur pa čak ni Livaja nisu bili u svojim vrhunskim izdanjima.
Osma zanimljivost je da se Dario Bel iz nekad ponajboljeg domaćeg suca lagano pretvara u kategoriju Zebeca i sličnih, hajde, još nije dosegao Čulinu, za to se svojski treba potruditi. U drugom dijelu je to bilo najizraženije, “zaboravio” je dati Šotičeku karton za šamar Diallu u 80. minuti, bio bi mu to drugi i Hajduk bi imao ubačaj s vrha kaznenog prostora. Bel nije sudio niti prekršaj. Izbjegao je vidjeti i guranje Kalika na 18 metara u posljednjih deset minuta, baš izbjegao, jer je bio u idealnoj poziciji za vidjeti. Kao da Hajduku nije bilo suđeno imali slobodne udarce u zoni opasnosti. U prvom je djelu pak dopustio držanje Livaje kod njegovog građenja, dok bi bilo koji njegov kontakt odmah svirao kao kontrafaul. A najbizarnija se stvar dogodila u 17. minuti, kad je svirao faul Diallu u Lokomotivinom šesnaestercu, iako je obrambeni igrač udario njega. Po nekim mjerilima sudačke komisije tu bi bilo elemenata penala, sigurno više nego ona nad Perićem protiv Osijeka. Ali pustimo sudačku, Kolarić je bio u VAR-u i ispravno je zaključio da nema tu penala nikakvog, iako se vjerojatno iščuđavao Belovoj odluci.
Deveto je zapravo pokuda stručnom stožeru, koji je na odluku Bela da isključi nekog s klupe (mlađeg Karoglana, čini mi se) reagirao burno. Što nije bilo pragmatično u tom trenutku, samo su izgubili vrijeme dok igrači ganjaju pobjedu. Znajući da Bel zasigurno neće nadokanditi baš svaku sekundu tog prekida. Na kraju je Krovinović morao smirivati službeno osoblje Hajduka i tjerati ih na klupu da se igra nastavi. Jasno mi je da ljudski neke stvari ne možeš prešutjeti, ali treba biti mudar u odabiru bitki. Ništa, operacija Lokomotiva gotova, vrijeme je za operaciju Mordor.
