Hajduk je napravio veliki korak prema neosvajanju titule. Daleko je još prvenstvo od gotovog, ali stanje je takvo da je definitivno ispao iz kategorije favorita. Sad je teški underdog.
Prva zanimljivost je da je Čabraja nadmudrio Karoglana, i sad je već to dovoljan uzorak dvoboja da se može zaključiti kako Hajdukovu treneru ne paše kolega iz Lokomotive. Svi su zamijetili Diallova kriva dodavanja od početka utakmice, ali stvar je da su to gosti znali isforsirati. Usmjeravali su izlazak Hajduka preko Eleza i Bjelokošćanina, kad bi Diallo uz liniju primio loptu, krilo bi bilo na njemu, napadač na Elezu, Bartolec je zatvarao duže dodavanje uz liniju, a Mudražija je bio visoko postavljen da pokuša presjeći paralele. Istovremeno su Leovac i Goričan na lijevoj strani gostiju bili visoko, znajući da će tu nastajati prostor zbog Benrahouvih ulazaka u sredinu.
Dobro je Lokomotiva pretpostavila Hajdukove mehanizme i dobro ih je krenula iskorištavati i prvih 25. minuta dok je bilo 11 na 11. Hajduk je u tom razdoblju kontrolirao posjed, no Lokomotiva je djelovala opasnije u svojim tranzicijama. Uostalom, tako su i došla dva kartona koja će promijeniti odnose na terenu. Prvo je Mikanović morao rušiti igrača u tranziciji, a i drugi je put nastajala rupa na desnoj Hajdukovoj strani. No, o kartonima malo poslije.
Druga stvar je opet o Karoglanu, nakon mirnoće u prošlom kolu, ovaj je put ponovno odavao nervozu na klupi od prvog trena, a to se tradicionalno odrazilo i na nemir ekipe. Očigledno je da Hajdukova trenera protiv nekih protivnika pere nervoza i to nije dobro, na tom psihološkom segmentu bi trebao poraditi, izgleda da ponekad izgori od očekivanja od samog sebe. Pomogao je stvaranju nervoze na klupi i sudac, ali i o tome poslije. Ovaj uteg očekivanja kod Karoglana osjeti se i na slaganju ekipe, pa se oslanja na iskusnije i igrat će mu Elez, a ne Prpić. Iako je dojam da je mladi half trenutno u najboljem stanju od svih braniča. Spremno će i odustati od probojnosti na lijevoj strani s Diallom, jer drži Hrgovića neiskusnim, pa će onda nastajati i kaotična situacija kad stranu širi krilo, a Diallo ide u underlap i puni sredinu iako njegove kombinatorne sposobnosti nisu na nivou veznjaka. Instinkt nesigurna trenera, da će pod pritiskom ići na najiskusniji sastav, jer se time kupuje opravdanje i pred samim sobom.
Treće je da je Hajdukov psihički pad jednostavno morao uslijediti, jer prvo ostaneš s igračem manje, a onda dvije minute nakon toga gubiš. Pogotovo s onakvim golom, gdje je prvo Lučić zaplivao, a potom i uža obrana neshvatljivo čak dvojicu igrača pustila u peterac bez pokrivanja. Treba napomenuti i kako je Lučić kod drugog gola mogao bolje reagirati te i za njega snosi dio odgovornosti, uz Eleza kojeg je Mudražija prošao kao da ga nema na terenu. Nakon tog prvog gola je do poluvremena Hajduk bio bezglav i samo je igračka ograničenost Lokomotive spriječila povećanje rezultata.
Četvrta zanimljivost je da je u potpunosti drugi Hajduk izašao u drugom dijelu. S Hrgovićem i Kleinheislerom je Karoglan uspio dobiti balans na lijevoj strani unatoč igraču manje, prvih deset minuta drugog poluvremena uopće nije bio dojam da se igra s igračem manje. I to je na kraju dovelo do penala za izjednačenje.
I sad taj penal… Svi će sad kazati da je Livaja jednostavno trebao raspaliti, što je logičan zaključak nakon promašaja. A isto je tako fakt da bi da je slučajno raspalio pa Čavlina obranio naknadni zaključak bio da je trebao plasirati u stranu. Tako je to kad imaš prednost naknadne pameti. On se odlučio na panenku u stranu, Čavlina je uz pomoć stative zaustavio šut, dakle radilo se o deset centi razlike između gola i obrane. Lokomotiva se psihički digla nakon ovakvog razloga i u konačnici je zapravo susret tu bio završen. Da je pak lopta ušla u gol, Lokomotiva bi pala psihički, Hajduk bi se dignuo i ne bi bilo čudno da pobjeda bude domaća čak i u hendikepu. Penal se inače trebao ponoviti, no i o tome naknadno.
Peto je da se nakon tog promašenog penala igra u potpunosti raspala i bio je to divlji nogomet, gdje je Lokomotiva mnogo prije mogla zaključiti susret, ali i Hajduk ga zakomplicirati da je Livajin žabica volej išao malo dalje od Čavline. U toj nabijačini neki su igrači Hajduka čak pružili dobru partiju, nema se što prigovoriti Siguru, Kleinheisleru, Krovinoviću, Hrgoviću, Prpiću, Pukštasu i Šarliji. Pa čak i Livaji, da nije tog penala, sjajno je odradio ulogu targetmana, skupljao je te duge balune koji su dolazili. Ulazilo se u povećani rizik, često se preskakalo igru, došao je Hajduk i do jedne velike i nekoliko poluprilika, no ta rupa pozadi je u nekoliko navrata ponudila gostima konačno rješenje. Ipak je to momčad ograničenog talenta pa nisu mogli realizirati te situacije.
Šesta stvar je suđenje. Arhitekti Hajdukovog poraza bili su Karoglan, Livaja s penalom, Mikanović s isključenjem, ali i sudac. Kojem kad se izolirano gledaju startovi Mikanovića ne možeš skroz prigovoriti na dva brza žuta. Oba su ta strarta bila rubna za žuti i ne može se sucu zamjeriti što ih je dao, uvijek se može opravdati kriterijem. No, kad se pogleda kriterij kroz susret, poslije i nije baš tako lako davao kartone, pogotovo ne Lokomotivinim igračima. Dapače, Kalaici je oprostio mnogo gori udarac u glavu Kleinheislera, teško se bilo oteti dojmu da sudi s agendom. Posebna stvar je s penalom, koji se po dvije osnove trebao ponovno izvesti. Pola je Lokomotive bile u kaznenom prostoru prije izvođenja, a Čavlina je bio izašao sa crte i nejasno je kako to u VAR sobi nisu vidjeli. Dodajmo da bi se igranje rukom u kaznenom prostoru Lokomotive u prvom dijelu Dinamu i Rijeci sudilo kao penal, no nažalost naviknuli smo da se Hajduku to ne svira, još od Varaždina.
Stvar sa suđenjem je da Hajduk kusa što je spremao, nije se bunilo i radilo što se trebalo raditi, naivno vjerovanje da će kad je borba za titulu suđenje biti bolje je ispala kriva. Derbije će suditi stranci, ali zato će Pajač na Lokomotivu biti poslan. I bezveze je sad isticati da je Hajduk loše igrao pa da se zato ne treba buniti. Znao je ove sezone Dinamo i lošije odigrati nego Hajduk sinoć, pa bi se našao kakav sumnjivi penal te bi se onda pričalo o pobjedničkom karakteru da se pobjeđuje i s lošim igrama. Usput, Čabraja je pokazao iskustvo i s potezom vađenja Smakaja na poluvremenu, zna da će domaći suci u ovakvim situacijama krenuti prema kompenziranju što se bliži kraj susreta, pa zašto riskirati s igračem koji ima žuti karton. S druge strane je Mikanović pokazao igračku neinteligenciju, način i intenciju Pajača mogao je osjetiti do pete minute već, trebao je biti pametniji i ne ulaziti u problematične duele. Koliko god to stvaralo ograničenja u igri. Napomenimo još jednu stvar, utakmica je završila s dva faula svirana na Livaji, to je jednostavno nakaradno i zapravo govori sve o tendencioznosti suđenja.
Sedmo je jedno pitanje. Gdje je Moufi? Malo sam guglao, nigdje se ne može naći što je njemu i zašto ga ovako dugo nema. Radi se o igraču koji je bolji bek od Mikanovića i svakako bi Hajduk djelovao bolje da njega ima na desnoj strani. No, on je jedan od šredingerovaca u biloj bolnici na kraju grada, ne zna se što je i kako je. Tu je u neku ruku sada i Brekalo, trenirao je normalno s ekipom, službeni Hajduk se pohvalio, sad ga nije bilo ni na klupi. Općenito bi klub morao napraviti analizu zašto je ovoliko ozljeda, opravdanja o terenima i mehaničkim ozljedama ne piju vodu. I drugi igraju na istim terenima i imaju mehaničke ozljede, ali mnogo manje od Hajduka. Je li do igrača i treninga, liječničke službe ili čega već, trebalo bi ustanoviti. Ako je do toga da je drugima dopuštena grublja igra kontra Hajduka onda se vraćamo na ono što se do sada radilo po pitanju suđenja.
Osma stvar odnosi se na nešto što je kolega Dvanaesti pisao, o potrebi da svi zajedno gledamo prema toj tituli i da budemo ujedinjeni. To je jedinstvo nemoguće kad je Hajduk u pitanju, na tim tribinama Poljuda jednostavno se razvija psihotičnost, pet puta se u toku poluvremena mijenja vrtuljak osjećaja, koji ide od bezuvjetne ljubavi do patološke mržnje. I to je tako, prvo od mene pa dalje, valjda samo na onoj dječjoj tribini je malo drugačije, više je neiskvarenih ovim životom i društvom. Jedan Livaja će u istom susretu biti označavan polubogom, pa zalizanim debeljkom, pa opet carem i tako ukrug. O drugima koji su manje važni je bespredmetno i pisati. Hajduk odbija kroz nogometni sustav ići prema rezultatu, neće izvanškolske aktivnosti donijeti rezultate, nismo Dinamo ili Zvezda, u krajnjoj liniji paralela nama nije Juventus nego Napoli. I definitivno to nosi jedan uteg. Jednostavno je tako i neće se promijeniti.
Deveta zanimljivost je da unatoč fatalizmu još uvijek nije prvenstvo gotovo. Gotovo sigurno bi Hajduk s devet pobjeda bio prvak. No, psihofizičko stanje trenutačno je tako da to djeluje kao nekakav SF film. Ali sad imaju 15 dana za oporaviti se, fizički, ali prije svega psihički. I sad je vrijeme da Karoglan pokaže je li kalibar da bude Hajdukov trener i za sljedeću sezonu. Na jesen je pokazao da jeste, ali treba biti iskren i kazati da je puno toga dobroga prolio na proljeće.
P. S. Stvarno je iscrpljujuće biti navijač Hajduka.
