Hajduk će biti prvak. Vjerojatno već ovog svibnja, ali svakako jednog od nadolazećih. I bez da se rugam onom liku koji je pričao o benefitima, to će biti jedan od najluđih dana koje će ova zemlja vidjeti. Sve što ste do sad vidjeli i o čemu ste pričali, zaboravite sve, potencijalna energija nakupljena u jednoželjašima zaljubljenima u bijelu boju je tolika da ni sami nisu svjesni eksplozije koja nas čeka.
A opet, to će biti samo jedan dan (ok, prelit će se to na više dana i tjedana, ali razumijete što hoću reć) u vječnosti splitskog velikana.
Ono što je važno jest da nikad ne izgubimo taj osjećaj radosti i želje, da nam nikad osvajanje titula ne postane običan dan u uredu, makar ih (daj Bože) osvajali i po deset u nizu.
Jer ta emocija, ta želja, ta ludost sama (Erazmo Roterdamski, jedan od mojih osobnih heroja) je ono što nas čini onime što jesmo, i iako svi navijači za sebe misle da su posebni, ovo nešto naše je baš to – samo naše i ne može se usporediti s ičim drugim. Postoje i druge borbe, posebne su svaka na svoj način i treba ih beskrajno poštovati, ali naše je naše.
Da bismo do toga došli, treba nam pozitivna ludost, pozitivna energija. Negativa bi trebala biti ugašena na koji tjedan, ma koliko to pojedincima bilo teško. Stvar je u principu – ega.
Nije lako zatomiti ego, nije lako ne reći “a šta san van ja reka” kad ispadne da je čovjek bio u pravu, ali je vrlo važno. Jer nije cilj biti u pravu, cilj je uzeti titulu. I cilj je uzimati ih u nizu. I imati klub koji će biti održiv. I koji će uz to biti čist, bez repova i bez moralnih opravdavanja. Što nije nimalo lako, ali je najvažnije na svijetu.
Nije lako ni podnositi udarce s boka od mordorskih medija i trolova, još je teže podnositi udarce od ovih kvislinga koji se kriju među nama sveusrdno nam želeći brzu propast samo zato jer im treba keks više u kredenci, nije lako ni trpit sudačke nepravde ni institucije koje samo rade svoj posao, nije lako desetljećima plivati protiv struje i još trpit udarce čak i od onih koji u osnovi iskreno i žele poštenje, ali ne da ga donesemo mi, koje jednostavno mrze jer se ne uklapamo u njihovu sliku svijeta.
Nije ništa od toga lako, definitivno posebno ne nama ovako temperamentnima s osjećajima koje nosimo na rukavu.
Ali da je lako – ne bi nas dopalo, zar ne?
Lokomotiva, Dinamo, Dinamo, Rijeka, Osijek… Vrime je, momci!
