Mnogi će ovih dana kukati na kišu, donosi ona svoje probleme, plivaju nam ulice, promet je u banani, a dosta ljudi jednostavno je ne voli. A ja sam drugačiji, ova dalmatinska jesenska kiša je jedna od stvari koje su me navele da se nakon više od 20 godina Zagreba vratim nazad doma.
Ljudi vole ljeto, život je na nivou onda, veselo je i berićetno. Ali mene nikad nije privlačilo, jednostavno previše ljudi, gužve… Veselilo me je da sam valjda iz jedinog grada na obali koji nema turizam, bilo je intimnije, mirnije, za dušu. Čak mi se u startu sviđalo i zagrebačko ljeto, kad se napokon te ulice isprazne i kad možeš na miru prolaziti tim ulicama. U početku, poslije više nije bilo zanimljivo, koliko god pernaristi i trumpisti negirali, klima se promijenila. Ljeta 2000. i 2015. godine u Zagrebu nisu bila ista. Ovo docnije je bilo polutropsko, popodnevni pljuskovi, ogromna vlaga, asfalt koji isijava vrućinu. Za nas koji ne volimo visoke temperature jedan oblik pakla.
Dobro, i u Dalmaciji se to promijenilo, vrućine su ostale, ali mi je dojam da se povećala vlažnost u zraku. Pa ljeto provodim pod klimom i konstantno se zahvaljujem na genijalnosti Willisa Carriera. On je naime izumio taj ljetni spas. I onda dođe jesen, zapravo najrazličitije doba kad su kontinent i obala u pitanju. Jer gore me na nju asocirala samo jedna riječ: sivilo. Tjeskobna jutra kad se probudiš, a kroz prozor od magle ne vidiš niti onu prokletu brezu pred stanom koja ti ljeti nabacuje pelud na krevet. Tisuću puta ti dođe da se okreneš na drugu stranu i nastaviš spavati do proljeća. To su bila vremena kad sam zavidio medvjedima i njihovom zimskom snu.
I kiše, zagrebačke kiše, izranjavane zvukom sirena kao simbolom frustracije unutar vozila. Lokve na tlu kamuflirane otpalim lišćem, tek ih zamijetite kad vam napadnu čarape. Ljudi koju svoju poslovičnu metropolsku užurbanost ubace u još veću brzinu, željni suhih prostora, iznervirani prometom i gužvom, frustrirani saznanjem da će sutra biti isto.
Vjerujte mi, u Dalmaciji se sirene na vozilima koriste manje. Iako i tu kiše uzrokuju kaotičnu situaciju u prometu, iako je jedna od najvećih pokora proći solinsku Širinu po kiši, nećete čuti sirene. Pomalo, doći će se gdje treba i bez da pritiskaš na tu đavolju izmišljotinu. Kiše ovdje su jednostavno umirujuće. Jutros su me mačak i mačka probudili u svojih tradicionalnih 6.30 sati. Dao sam im jesti, i onda otvorio prozor, oni su guštali u pogledima na kišnu okolinu, a ja sam odmarao u toj tišini koju su samo glazbeno uljepšali zvukovi padajuće kiše. Spokoj, ono što mi je trebalo i zbog čega sam jednostavno otperjao iz Zagreba.
Možda je ovo i suvišan tekst, mnogi će reći da evo luđaka koji voli kišu, i izreći će sve one praktične stvari koje padaline čine težima. Ali to je prednost ljudske rase, nismo svi isti, svatko ima svoje gušte, svatko spokoj nalazi u nekim svojim stvarima i pojavama. Mene, eto, kiša usrećuje i čini me da sve ovo oko sebe volim više.
P. S. Kišu ne volim samo kad igra Hajduk, ali nije jadna ona kriva. Nego oni koji tjeraju da do stadiona pješačiš bez ikakvog kišobrana.
